Tako je to s tugom... samo dođe iznenada i obuzme. Tuga ne kalkulira, nije joj bitno što drugi misle, makar je svjesna da ju mogu krivo protumačiti kao patetiku, a ujedno riskira da prijeđe u d-moll. A šta je tuga za d-moll...
Vrtio sam tvoje albume na kazetama još krajem osamdesetih, sjećam se Panta Rei i čudnovatog Solitera, zabavnog Šugar Repa s Tri posleratna druga, dojmilo me kad je lokalni zbor na natjecanju izveo Računajte na nas, a tek koju godinu kasnije sam shvatio što si mislio onom Samo da rata ne bude...
Išli smo na tvoje koncerte i u Maribor i u Ljubljanu, pa Domašinec, Koprivnicu, Pulu, pa čitav niz koncerata u Zagrebu, od Arene do Lisinskog, jedino mi žao što nisam nikako uspio uloviti koji Kalendar mog detinjstva. Ali zato sam se nauživao svih tvojih knjiga, ma i oprostio poštaru kad je lažirao potpis za preuzimanje pošiljke iz ateljea Svitac, nadam se da je zbog toga barem neko dijete izraslo u (ne)normalnog Balaševićevca...
Uvijek te je trebalo znati dozirati, da te ne bude previše. Ali uvijek si imao stih za svaku životnu situaciju i (ne)priliku, za svaki kadar, svaki uzdah. Dešifrirao si mnoge krive i obavio čarolijom one prave, i svako malo dodao svijetu malo boje, baš koliko treba. I zato mi je posebno žao da nismo i u Križevcima okrenuli taj ringišpil. A Knjiga koje nema će još malo pričekati, zatvorena.
I naprosto se tuga desi jer naprosto si tu gdje jesi, koliko god ovo naglo bilo. Kad je tuga onda treba da se cuga. Zato smo popili večeras i nazdravili za tvoju besmrtnu dušu jer doista nemaš brige po tom pitanju, a to i sam znaš jer od gore vidiš sve. Tvoji smo verni saputnici, tvoj Sančo Pansa i pajaci, figurice bez žiga, saborci, tvoj najbolji drug.
U Križevcima, 19./20. veljače 2021.