Intervjui

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

David Gilmour

Na današnji dan prije 70 godina rođen je David Gilmour, gitarista i član, te jedno vrijeme i vođa, legendarne britanske rock grupe Pink Floyd. Tim povodom njegov izdavač priredio je intervju koji vam donosimo u nastavku. David Gilmour trenutno se nalazi na svjetskoj turneji na kojoj promovira svoj posljednji studijski uradak "Rattle That Lock", a koji je i hrvatska publika imala prilike čuti u živo prošle godine u pulskoj Areni. Ove godine Gilmour će nam najbliže zasvirati u Beču 27. i 28. lipnja.

Je li album Rattle That Lock glazbeno gledano najpustolovniji u tvojoj karijeri?
Zaista ne bih mogao reći je li najpustolovniji, na drugima je da to kažu - zasigurno je malo življi nego zadnji. To bi moglo biti povezano s okruženjem u životu u tom trenutku i s trenutnim životom u Brightonu, gdje se puno toga događa, gdje je puno ljudi, puno života, u odnosu na zadnji put kada sam bio vrlo ruralan za On An Island. Sve to može utjecati na glazbu, no nije bilo svjesnog kretanja u tom smjeru. Nisam svjesno pokušao staviti pjesme bržeg tempa, no one su malo življe nego što je to bio moj stil neko vrijeme.

Jesi li uživao u stvaranju albuma? Posebno, jer je potrajalo…
Postoji trenutak kada se odlučite raditi album, a prije toga, tu su godine rada na malim dijelovima glazbe i sastavljanja stvari, sjedenja i igranja i usavršavanja, da bi u jednom trenutku rekli: 'U redu, sad ću imati, ne baš krajnji rok, ali ciljani trenutak u kojemu ćete započeti s nastojanjem izgradnje zamaha i stvaranja albuma.' Taj trenutak je na ovom [albumu] bio prije par godina, no dosta je pjesama bilo prilično dobro razvijeno prije toga. Prošlo je devet godina od zadnjeg albuma, tako da je bilo malo krivudanja, ali odvija se zaposlen život. Polly piše knjige, tu su djeca u školi kojom se treba baviti. Nemam više puni protok mladenačke ambicije, pa je ovih dana malo drugačije.

Kako ostavština Pink Floyda utječe na tvoj solo rad i ovaj album?
Nije to svjesna stvar, ostavština Pink Floyda. To je dio mene, to je dio tog zvuka, i to je zvuk koji mi se sviđa. Očigledno, ima dosta utjecaja, ali nema prekomjernog poštovanja bilo koje ideje da treba biti slično ili drugačije od Pink Floyda – radim samo na onome što dođe i zvuči sjajno.

Je si li svjestan slušatelja Pink Floyda koji uspoređuju njihov rad s tvojim?
Ne, nisam baš svjestan da slušaju i uspoređuju. Ne sjedim i ne uspoređujem.

Morao si prekinuti rad na Rattle That Lock, radi projekta The Endless River Pink Floyda, je li to bilo neobično? Kakav je bio osjećaj?
Bio sam u početnom trenutku iritiran kada sam morao staviti ovaj album na čekanje i nastaviti s The Endless River, jer sam morao prestati raditi što sam radio, na što sam bio vrlo fokusiran i u čemu sam jako uživao, ali u roku od par dana nađete se potpuno koncentrirani, shvaćajući što trebate činiti i što se mora dogoditi, te u potpunosti zaglavljeni u drugačije stanje uma. Te se promjene fokusa ponekad dogode u životu i trebate samo nastaviti. Nije bio slučaj da sam ostavio jedan svijet i ušao u drugi, samo sam nastavio s njim. Imao sam par mjeseca robovanja na tom jednom i onda sam se vratio ovom.

Rattle That Lock

Gdje je sniman Rattle That Lock?
Uglavnom u novijem studiju u Brightonu. Nešto od snimaka postoji neko vrijeme i snimljeno je u drugom malom studiju – kućnom studiju kojeg imam na farmi. Nešto od toga je napravljeno u Astoriji, no to je sada zapravo više objekt za miksanje. Snimili smo, također, orkestar u AIR Studios, u Hampsteadu, ali većina toga je napravljena u Brightonu.

Pokušavaš li imati različite prostore za snimanje za različite tipove pjesama i različita raspoloženja?
Ono što imam u Brightonu, dizajnirano je da bude radno mjesto za jednog čovjeka, što moguće, na neke načine, nije dobro za mene. Postanem malo previše sličan pustinjaku, ali funkcionira bez tradicionalnog stola i sve je pametno dizajnirano, tako da jedna osoba može samo upaliti računalo te raditi stvarno lagano, i mogu napraviti sve sam bez dodatnog inženjera, no u tome postoje također i opasnosti.

Postoji tema koja se provlači albumom, koja je to?
Postoji labava tema koja se provlači albumom a to je, "iskoristiti dan". To je priča o jednom danu i stvarima koje bi mogao raditi ili o kojima bi mogao razmišljati tijekom dana. To je labava tema, no stvarno pomaže da se usredotočite na ono što pokušavate postići i tome dati nešto za što se možete držati. Teško je reći jesam li to zapravo ja, jer je stihove za puno pjesama napisala Polly, a mi nismo jedna osoba; mi smo dvoje ljudi i ona je na ovom albumu imala više slobode da napiše pjesme koje dolaze iz nje, više nego prije kada je mislila da mora probati otkriti o čemu razmišljam te pokušati postati ja u načinu na koji je pisala riječi. Slažemo se u velikom postotku oko onoga što radimo i u što vjerujemo, pa nije tako teško.

Stihove pet pjesama je napisala Polly Samson, kako funkcionira taj suradnički proces?
Kod mene, tradicionalno, uvijek je bilo tako da je glazba na prvom mjestu. Obično bih Polly odsvirao nešto od glazbe na kojoj radim, ona bi došla u studio i poslušala te rekla da joj se jedna sviđa – tako da bih stavio jednu na njezin telefon da može šetati zajedno sa slušalicama i slušati ju te pustiti da izađe što god je u toj pjesmi.

Polly nije puno govorila o svom radu s tobom, je li to namjerno?
Ne, ona vrlo rado razgovara o tome i učinila je to, tako da će bez sumnje učiniti to opet. Sviđa mi se kada govori o tome, bolja je u razgovoru o tim stvarima nego ja – ona je puno razgovjetnija nego ja.

Možeš li mi reći nešto o naslovnoj pjesmi („Rattle That Lock“)? (Inspiracija za riječi pjesme)
Inspiracija je od Polly. Bila je vrlo zainteresirana za „Izgubljeni raj“ Johna Miltona, i zapravo se ta zainteresiranost prelila u njezinu knjigu Ljubaznost („The Kindness“), koju je nedavno izdala, te se isto tako prelila u ovu pjesmu, a to je pjesma protiv apatije; o borbi protiv onoga što smatraš da je pogrešno u ovoj sve više vladinoj državi u kojoj živimo, gdje nam se oduzimaju slobode. O tome je, koliko biste bolji osjećaj imali o sebi ako biste se suprotstavili tim stvarima, neovisno o uspjehu u ostvarivanju onoga čemu težite.

Imate li vas dvoje antiestablišmentsku crtu?
Antiestablišmentsku crtu, moram reći da je bila.

Reci mi nešto o naslovnoj pjesmi („Rattle That Lock“)? (Glazbena inspiracija)
Inspiracija je došla od glazbene najave od četiri tona, preteče koju puštaju na francuskim stanicama. U Francuskoj na stanicama imaju jingle koji mi se uvijek činio da ima i melodije i ritma i malo sinkopacije. To me je inspiriralo da ga snimim s IPhoneom za vrijeme dok sam bio na jednoj od tih stanica te odnesem kući i napišem djelić glazbe s tim kao njegovim temeljem. Onda sam imao neke dečke u studiju, bubnjara i basistu, pustili smo pjesmu, đemali preko nje više od deset minuta, bilo je tako zabavno svirati.

Ti si napisao glazbu i riječi za „Faces of Stone“, o čemu se radi?
Pjesma je to za koju sam većinom napisao riječi, Polly je tu napisala neke retke, ona mi uvijek pomaže da se oslobodim malih trenutaka blokade. To je pjesma koja zapravo opisuje trenutak u kojemu je bio kraj života i početak života u kratkom vremenskom razdoblju, zajedno. Pred kraj života moje majke kada je patila od demencije, bio je prijelazni period od nekih devet mjeseci kada je bila živa u isto vrijeme kada i moja najmlađa kćerka, koja je rođena 2002. godine, i to je samo malo promišljanja o tom trenutku. Postoji mala fraza koja otvara pjesmu, koja je izašla iz mene bez ikakvog oklijevanja, a opisuje trenutak kada smo hodali parkom u Londonu i moja mama je o počela patiti od malih halucinacija, vidjela je slike koje vise na drveću.

Je li važno poput toga dokumentirati svoj život u pjesmama?
To je neizbježno, a o tome koliko je važno ne znam. To je neizbježnost, otkrit ćeš da postoje stvari u tvom životu o kojima razmišljaš i koje se same predlažu kao ideja pjesme o kojoj osjećaš da želiš pisati.

Na albumu ima prekrasnih orkestracija i lijepih vokala, pričaj mi o zboru The Liberty i zašto su na naslovnoj pjesmi?
The Liberty Choir je dobrotvorni zbor koji Polly i ja podupiremo. Imaju zborove u zatvoru i izvan zatvora, a zatvorenici mogu doći i priključiti se zboru. To podrazumijeva dovođenje ljudi izvana, 20 ili 30 ljudi (Vrlo je teško dobiti potrebnu dozvolu da dovedete 20 ili 30 ljudi u dvoranu u zatvoru i zatim dovesti zatvorenike da se pridruže i pjevaju s njima). Inspirativno je za te dečke doći i pjevati zajedno sa zborom, a žena koja to vodi je sila, ona je glazbenica i prilično sjajna. I onda kada ti dečki budu pušteni (budući da su dečki na ovom programu ljudi koji su u posljednjem razdoblju kazne zatvora, na putu su do puštanja), trenutak kada izađu postoji mjesto gdje mogu otići, jednom tjedno, izvan zatvora, ne predaleko, gdje mogu otići i mogu se priključiti i pjevati s ljudima s kojima su pjevali u zatvoru. To im kad izađu daje osjećaj zajedništva i vrijednosti i čistog uživanja u pjevanju s drugim ljudima, to je vrlo vrijedna stepenica za ljude koji napuštaju zatvor. Bilo je sjajno, snimili smo ih u crkvi u Claphamu. Očito, određeni broj ljudi koji su redovito u tom zboru nisu ljudi koji su bili u zatvoru u zboru zajednice iz južnog Londona, a ipak su svi došli tamo i pjevali za nas u toj crkvi te smo iskoristili njihovo pjevanje na Rattle That Lock.

David Gilmour i Guy Pratt

Reci mi nešto o „A Boat Lies Waiting“ i pjevanju s Davidom Crosbyjem i Grahamom Nashom na toj pjesmi.
Oni su moji stari prijatelji. Znam Grahama još od kad je bio u The Holliesima, uvijek su snimali u studijima Abbey Road tamo kasnih 1960-ih prije nego što je otišao u Ameriku. Preko njega sam upoznao Davida i prijatelji smo već neko vrijeme. Obojica su pjevala na mom albumu On an Island 2006. godine i oni jednostavno imaju sjajan spoj glasova. Također su se priključili i pjevali na nekoliko koncerata moje turneje, tako da je bio prirodan sljedeći korak da se vrate i pjevaju na pjesmi koja je uvijek bila dizajnirana da ima dio s trodijelnom harmonijom koja se proteže kroz nju. Oni su žive sile i imaju sjajan vokalni spoj.

Koliko je teško bilo snimiti ovaj album bez Ricka Wrighta?
Bez Ricka, on stalno pazi na vas i stalno se pitate što trebamo staviti u ovu pjesmu? U stilu orgulja ili lijepog klavira, i shvatite da nemate osobu za koju biste željeli da svira taj klavir ili orgulje ili što god je tamo i morate razmišljati o drugim ljudima ili jednostavno to sami napraviti. Dosta toga sam ovaj put sam napravio i proces za takav rad je dosta olakšan sa suvremenom studijskom tehnologijom, varati i i raditi sve sam, ali velika je to tuga i stalno je prisutno razmišljanje o tome s čime je on mogao pomoći na ovome.

Što te je inspiriralo da napišeš „Dancing Right in Front Of Me“?
To je pjesma o nadama i težnjama za djecu. To je samo želja da skoče naprijed, uhvate život i krenu dalje i imaju strasti za ono što rade u životu. Promatrati ih od djetinjstva i gledati kako odrastaju. To je tema pjesme, donekle osloboditi ih od moje brige i kontrole u svijet i reći, idite i množite se. Idite naprijed i vodite svoj život i uživajte i imajte strast.

Dakle, „The Girl in The Yellow Dress“ je puno drugačija pjesma tekstualno i glazbeno od bilo čega što si napravio.
To je neka vrsta jazz pjesme, koju sam napisao prije nekog vremena. Snimio sam pozadinsku glazbu s jazz triom prije više od deset godina. Tim pjesmama je ponekad potrebno neko vrijeme da vam pokažu kakve će u konačnici biti, sjedite i slušate ih i mislite 70% toga je tu, ali pronaći zadnji dio koji će ju dovršiti ponekad je vrlo teško, a tako je bilo s ovom pjesmom. Došla je na svoje na ovom albumu kada je Polly napisala te sjajne narativne stihove. Mislim da se osjećala pomalo ograničena na pisanje o stvarima za koje je mislila da će mi se svidjeti i mislim da je mislila da narativna pjesma poput te nije nešto što mi se sviđa, no ispalo je da mi se sviđa. Imamo sliku na zidu na kojoj mali jazz bend svira a djevojka u žutoj haljini pleše, pa je Polly bila time inspirirana. Treba vremena da se te stvari poslože, no odjednom sve se čini kako se slaže i odgovara i pomislite, "da".

Tu su i tri instrumentala, je li izazov stvoriti nove zvukove i melodije?
Nije zapravo stvar u pokušaju da se pjesme ili instrumentalne stvari naprave drugačije. Ako neka naiđe koja ti se sama pokaže (dva instrumentala na albumu su u osnovi isto glazbeno djelo koje sam razmatrao) zapravo je ni ne uzmem u obzir, ne zbog toga što nije lijepa, već se čini prejednostavna da bi bila tu tek tako. Prije svega Phil, onda Polly, rekli su da je prelijepa da ne bude gore. Radili smo na njoj i pretvorili je u stvar koja vas uvede u album i također zatvori album – neka vrst „držača za knjige“ na albumu. To je vrlo jednostavan instrumentalni komad preko kojeg sviram. Malo me je zavarao na neko vrijeme, mislio sam da je prejednostavan i prelagan da bi bio dobar ali sam se vratio na njega.

David Gilmour

Spomenuo si da si na albumu svirao klavir, no jesi li svirao druge instrumente na ovom albumu?
Svirao sam dosta basa, svirao sam gitare, nešto klavijatura, nisam nešto posebno dobar klavijaturist, no, kako sam rekao, uz suvremenu tehnologiju možeš nešto malo svirati klavijature i ako malo pogriješiš možeš to jednostavno ispraviti. Prekrasna je to stvar, studio tehnologija koju koristimo u današnje vrijeme. Nije toliko važno isprobati i prihvatiti se novih instrumenata, ali jednostavno postoje trenuci kada nešto želite i želite to odmah, tako da često, previše često, moram to sam napraviti. Trebao bih si uzeti vrijeme i naći nekog eksperta češće nego što to činim, no cijeli je sustav snimanja koji se koristi svaki put drugačiji. Ovaj je napravljen na jedan način, sljedeći će, pretpostavljam, biti napravljen na drugi način

Imao si dva albuma broj 1 u suradnji s Philom Manzanerom, koja je tajna tog uspješnog partnerstva?
Phil je vrlo dobra osoba cjelokupnog pogleda, on sjedi tamo i posjeduje ogroman entuzijazam i ogromno znanje i uvijek je tu potičući i predlažući i gurajući stvari naprijed, a ponekad mi treba malo poticanja naprijed. Prijatelji smo već dugo vremena i to funkcionira jako dobro. Radio sam u prošlosti za druge producente koji u odnosu na Phila više nalikuju na napasnike, i to je nekada učinkovito, no ja nalazim da često nije.

Kad govorimo o albumu, koje gitare koristiš na albumu?
Možda misliš da je izbor gitare za pjesmu nešto na što potrošiš dosta vremena, ali to je nešto što samo uzmeš i kažeš to će biti dovoljno i koristiš. Koristio sam svoj Gibson Les Paul „Goldtop“ u uvodu na „5pm“ i koristio sam crni Gretsch na „And Than...“, zadnjoj pjesmi, i moj vjerni crni Stratocaster na nizu drugih pjesama. Akustične gitare, još uvijek koristim Martin E-35 koji sam koristio na Whish You Were Here davne 1975. godine.

Da li te određene gitare navode prema određenom tipu sola ili tipu sviranja?
Da, Gibson će te, mislim, malo više nagnuti prema bluesu nego Fender. Nije to tako jasno definirano kao sve to; jednostavno uzmeš jednu i sviraš, ne razmišljam previše o tome, moram reći. Postoji dosta galame oko toga kako ljudi dobiju svoje zvukove gitare, no 90% zvuka gitare je u prstima; u načinu je na koji sviraju. Ponekad anomalija u „tajmingu“ između tvoje lijeve i desne ruke, ili nešto ti jednostavno da određeni zvuk, ili način na koji koristiš prste za prebiranje žica. Mogao bih otići u bilo koju trgovinu glazbalima diljem zemlje i uzeti savršeno dobru gitaru, pojačalo i par pedala, i zvučat ću točno kao ja. Pravi se previše galame oko opreme. Očigledno je da ti treba lijepo, moćno, dobro pojačalo i dobra gitara, no nakon toga mislim da je većinom stvar u prstima.

Otkriva li tebi Rattle That Lock drugačiju stranu?
Mislim da sam si dopustio da stavim zajedno puno različitih pjesama, koje su stilski vrlo različite, i postoje trenuci kada pomislite, mogu li zaista između hard rock pjesme i prekrasnog laganog instrumentala staviti nešto što je toliko očito pod utjecajem jazza? Poslušate i pomislite, malo je čudno, ali zapravo je sve međusobno povezano mojim glasom i sviranjem gitare. To je sila koja povezuje zajedno sve različite elemente, i na ovom albumu postoji više različitih tipova zvuka nego što bi se očekivalo čuti od mog albuma.

Tko je u tvom bendu na turneji?
Phil Manzanera izlazi s nama, Guy Pratt, John Carin, Stevie Distanislao, većinom ljudi koji su bili na prošloj turneji, no očito ne i Rick. Odradit ćemo datume ove godine, a onda ćemo odraditi neke datume u SAD-u sljedećeg Uskrsa i još nekoliko datuma ovdje u Europi na ljeto. Nisam zapravo odlučio što ćemo napraviti, nisam još imao previše prilike dobro promisliti o tome, ali tu je tim ljudi koji radi na pripremama, a započinjemo s probama vrlo brzo i to će se sve samo otkriti.

Imaš li još uvijek osjećaj uzbuđenja oko nastupa uživo?
Uzbuđenja, malo nervoze i strave. Hoće li biti zabavno kao zadnji put? Sve se te stvari pojave u umu prije nego što krenete na turneju. Jesam li prestar za ovu vrstu posla? Bit će jako zabavno, na neki način biti će lakše nastupati, jer toliko „uzdiže“. Zaista se radujem sviranju novog albuma na tim datumima. Nismo se odlučili posve kako, ili kojim redoslijedom, da sve odsviramo kao jedno, cijeli album, ili da odsviramo prvu polovicu albuma u prvom dijelu, a drugu polovicu u drugom dijelu. Razmatramo sve te stvari. Mislim da će biti jako dobro i svi su me drugi dečki nazvali da mi kažu kako misle da će biti stvarno uzbudljivo – zaista se raduju tome, tako da ćemo vidjeti!