Jedna od najvećih diskografskih kuća u Hrvatskoj i regiji, Menart, ove godine slavi 20 godina postojanja. Iskoristili smo priliku za čestitku preko njenog direktora, Branka Komljenovića, koji je dio Menart priče od njenog začetka. Popričali smo, osim o Menartu i njegovim izvođačima, i o stanju diskografije u Hrvatskoj i svijetu, ulozi Interneta te neizostavnoj temi, vinilu.
Počet ćemo s čestitkom za 20 godina uspješnog rada. Je li u planu proslava ili je ona možda već na neki način započela?
Zapravo ne, planirali smo nešto za 25. obljetnicu. Nismo slavili čak ni desetu, nego jedanaestu, tako da uvijek slavimo neke neobične obljetnice (smijeh). Na spomenutoj proslavi organizirali smo koncert u Boćarskom domu s našim tadašnjim izvođačima. Za ovu godinu imamo mnogo promocija i događaja pa možda u sklopu jednog od njih obilježimo i ovu godišnjicu.
Na što ste u ovih 20 godina najponosniji glede rada Menarta?
Ponosan sam na to što smo krenuli kao mala diskografska kuća i postali zastupnik tadašnjeg majora BMG-ja, što se danas pretvorilo u zastupstvo Sonyja, koji je u međuvremenu kupio većinu udjela u BMG-u. Najponosniji sam, pak, na to što smo pokrenuli našu vlastitu diskografiju. S tim smo krenuli vrlo brzo; kuća je osnovana 1997., a s prvim izdanjima smo krenuli dvije godine kasnije. Danas imamo preko 5000 mastera, objavili smo na stotine albuma... Ponosan sam na sve to, na izvođače koje smo potpisali i na njihove karijere, na Porine koje smo osvojili, na odlične recenzije koje smo dobili, na izdane knjige, bukirane koncerte... Razvili smo mnogo toga osim samog izdavanja glazbe, tako da se danas više ne možemo zvati samo diskografska kuća Menart, već naprosto Menart. Ne mogu više uspoređivati Menart danas i kakav je bio prije pet godina, kao što ni ne mogu predvidjeti kako će se sve razvijati u idućih pet godina.
S izdavanjem albuma ste, dakle, započeli krajem 90-ih. Tram 11 vam je zacijelo bio jedan od prvih potpisanih izvođača?
Da, bili su među prvima, no ne i prvo hip-hop izdanje koje smo napravili. Prije toga smo izdali ‘Hip-hop generaciju’, kompilacijski album u vrijeme kad se osjećalo da će se dogoditi ta hip-hop eksplozija kod nas. Nakon toga su uslijedili Tram 11, TBF (njihov drugi album), Bolesna braća, Nered, Edo Maajka... Žao mi je bilo što su se Tram 11 nakon trećeg albuma raspali, stoga se veselim njihovom skorašnjem nastupu i najavljenom reizdanju njihovog prvog albuma, ‘Čovječe ne ljuti se’. Dugo ga nije ni bilo u prodaji, ali možda je to donekle i dobro jer se razvila neka mistika oko tog albuma. Reizdat ćemo ga na CD-u s bonus pjesmama i na vinilu, na kojem originalno nije bio izdan. Njihov rasprodani koncert u Domu sportova zapravo pokazuje koliko su oni bili značajni za hip-hop u Hrvatskoj u vrijeme svog djelovanja.
Kako ste se odlučili na reizdanje ‘Čovječe ne ljuti se’ na vinilu? Očekujete li veliku potražnju za tim izdanjem?
Interes za album svakako postoji, a mislim da dosta ljudi koji slušaju Tram 11 žele imati album u ovom obliku. Iako nije žanrovski slično, moram reći da se vinilno reizdanje ‘Apokalipso’ Darka Rundeka odlično prodaje (album je ove godine po prvi put izdan na vinilu, op.a.), tako da mi se čini da bi slično moglo biti i s Tram 11. Vinil se zaista vraća. Doduše, ima nešto veću cijenu, ali ima svoju publiku.
Koliko za Menart, a koliko za vas osobno znači uzlet popularnosti vinila posljednjih godina?
Porast njegove popularnosti je u svijetu definitivno zabilježen, a to se prelilo i na Hrvatsku. Gramofoni se ponovno prodaju u hipermarketima, ploče su se vratile u glazbene dućane, a sada su skuplje, kvalitetnije i elaboriranije nego 80-ih ili početkom 90-ih. Mnogo ljudi se vratilo pločama i kupuje samo njih, bilo nove, bilo stare. I ja sam ih kupovao prije nego što su se pojavili CD-i. Bilo mi je užasno žao prijeći na njih, bio sam među zadnjima koji su kupovali ploče, no u određenom razdoblju ste ih mogli sve teže i teže nalaziti. Sad bih se opet teško vratio, kupujem vinile jedino kad je u pitanju neko posebno izdanje, ali općenito se držim CD-a.
Ove godine izdajete nove albume Dubioze kolektiv, Sassje, zatim best of Meritas, live album Boe... Koliko ste zadovoljni s onime što možete ponuditi publici?
Zadovoljni smo, no došli smo u situaciju da ne ovisimo toliko o prodaji nosača zvuka. Za nas je sad najbitniji singl, koji ide svim kanalima: prema radiju, streaming platformama, kao download... Album radimo kada imamo dovoljno jakih pjesama. Što se tiče albuma, kraj ove godine je zaista jak i možemo reći da je ova godina po tom pitanju bolja od nekih prijašnjih. Ponavljam, singl nam je sada najbitniji, no u slučaju bendova poput Boe, koji je ponovno oko sebe okupio publiku, pratimo što se događa te izdajemo njihove albume.
Spomenuli ste streaming i download pa me zanima kako se Menart prilagođavao i kako se nastavlja prilagođavati modernom glazbenom tržištu i trendovima?
Prilagodili smo se od samog početka. Streaming je zaista dao glazbi i diskografiji novu mladost, a čak se i pad prodaje fizičkih nosača zvuka malo zaustavio. Taj pad se anulira upravo porastom streaminga, tako da svjetska diskografija bilježi godišnji rast od 6-7%, što je fenomenalan rezultat. Mi svoju glazbu nudimo na svim mogućim platformama kod nas i gdjegod postoji interes za nju u svijetu te prihodi od toga rastu iz godine u godinu. Neka naša izdanja licenciramo trećim stranama u inozemstvu, dobar primjer za to je novi album Manntre koji smo licencirali njemačkom izdavaču za prodaju diljem svijeta, iako su tekstovi pjesama na hrvatskom.
Žao mi je što se hrvatsko tržište nije prilagodilo kao strano pa kod nas još uvijek nisu prisutni Spotify i Apple Music (iTunes), dva najveća streaming servisa na svijetu. Prisutni su Deezer, Amazon i Google Play, koji nisu pojam za streaming, ali postoji način da se i kod nas legalno sluša glazba. Nažalost, još uvijek ne možemo reći da streaming čini 50% udjela naše zarade kao što je to u zemljama poput UK-a i SAD-a. Prilagođavamo se i što se tiče fizičkih izdanja pa neke albume tiskamo u limitiranom izdanju. Nadam se da će kroz nekoliko godina stvari biti drukčije, za sebe mogu reći da zaista ‘živim’ diskografiju te mi je stoga ovo posebno važno.
Izrazili ste žaljenje što veliki streaming servisi kod nas nisu dostupni. Vjerojatno im naše tržište nije dovoljno zanimljivo, a mislim da je jedan od uzroka tome manjak svijesti kod nas da se glazba na internetu mora i nešto platiti, makar simbolično. Pogotovo danas kad legalni streaming i download nisu toliko nedostupni u financijskom smislu.
Da, ljudi moraju biti svjesni da će i ovdje doći kazne, blokiranje stranica s ilegalnim sadržajem... Ta svijest naprosto mora zaživjeti jer glazba neće zauvijek biti ovako lako dostupna kao sada. Tko god strastveno uživa u glazbi valjda shvaća da ti ljudi koje vole i idoliziraju žele živjeti od svoje glazbe, i preko koncerata i preko prodaje glazbe bilo putem fizičkih izdanja, bilo putem streaminga. U pravu ste da te svijesti nema, trudimo se i po tom pitanju educirati publiku.
Smatram kako se ipak ta svijest polagano podiže i kod nas, ponajprije zahvaljujući ponovnoj popularizaciji čvrstih izdanja. Čar posjedovanja takvog izdanja je, vjerujem, djelomično i u tome što znate kako ste njegovom kupnjom poduprli i izvođača i prateću industriju. Možda se ta svijest može postupno pretočiti i na streaming servise...
Svakako. Na Deezeru i Spotifyju imate preko 40 milijuna pjesama, dakle možete naći veliku većinu nove glazbe i bez rizika, ako ste pretplatnik, provjeriti sviđa li vam se ta glazba prije nego što kupite cijeli album. Nema više situacije kao nekad da čujete nečiju jednu pjesmu, kupite album i onda se razočarate. Streaming servisi nude i razne playliste koje se prilagođavaju vašim zahtjevima i potrebama. Već na toj razini korištenja dosta mogu zaraditi i autori i izvođači i diskografske kuće te svi koji sudjeluju u tom procesu, dakle nije sva zarada u prodaji glazbe na fizičkim izdanjima.
Pretplate na spomenute streaming servise zaista nisu velike. Radi se o par kava manje mjesečno koje ćete popiti, Deezer je kod nas možda 30-40 kuna mjesečno. Spotify još nije tu, ali u većini Europe košta 10 eura mjesečno, dok u Poljskoj samo pet. Siguran sam da će, ako dođu ovdje, također razmisliti o nekom nižem cjenovnom pragu za ovdašnje korisnike.
Nekome tko nije navikao na streaming servise će se Deezer sa svojih 40 milijuna pjesama možda činiti zastrašujućim, ali radi se o prilično user-friendly sustavu s playlistima, feature bendovima, preporukama... Znam ljude koji su korištenjem streaming servisa stvarno ‘procvjetali’ – došli su do glazbe do koje bi inače teško došli i do one za koje nisu ni znali u vrijeme, recimo, kad su kupovali ploče.
Tema je ovo o kojoj bi se još moglo puno razgovarati, a bilo bi dobro da se oko nje organizira i što više predavanja i konferencija. Vratimo se na Menart. Licenciranje glazbe za film i televiziju važan je dio prihoda diskografske kuće. Kakvo je stanje u pogledu toga u Menartu, koliko vam je to važno za promociju vaših izvođača? Gdje se pojavila njihova glazba?
Treba razlikovati dvije vrste licenciranja: jedno je za prodaju na domaćem i regionalnom tržištu te za inozemstvo, a drugo se odnosi na ono za TV. Što se ovog drugog tiče, palo je cijelo tržište, pali su prihodi od licenciranja za reklame, a otkad je Sanader rekao da smo ‘u banani’, tržište se nije oporavilo. Licencirali smo dosta naše glazbe: Hladno pivo, TBF, Luku Nižetića... no toga je sve manje, sve se više traži neka generička glazba za reklame, ne nužno neki hit. Što se filma tiče, i dalje primamo zahtjeve, ali sve se više javljaju mladi, neafirmirani režiseri za svoje filmove koje snimaju, recimo, za Akademiju. Bitan je tu i humanitarni aspekt; pomogli smo puno neovisnih filmova…
U prijevodu, poklonili ste pjesme, tj. ustupili prava na njihovo korištenje bez naknade.
Tako je, imamo i takav repertoar: Hladno pivo, Edo Maajka, Dubioza kolektiv, Elemental... Tu ima dosta glazbe koja promiče ljudska prava i slobode, imamo sluha i za takve potrebe kod ustupanja glazbe, iako smo komercijalna firma. Naravno, naša glazba završava i u serijama, poput serije ‘Novine’, prilično popularne kod nas. Ima i primjera naše glazbe u svjetskoj produkciji serija i filmova, iako je od toga, nažalost, prošlo više od deset godina: jedna pjesma Ede Maajke je završila u seriji ‘Sleeper Cell’, Frenkiejeva pjesma u filmu ‘Hulk’, pjesma Bolesne braće u filmu s Nicole Kidman... Bilo je to vrijeme kad je u svijetu bio popularan hip-hop s nekim world-music- ili balkan feelom. Producent ‘Hulka’ je Frenkiejevu pjesmu otkrio surfajući po iTunesu, svidjela mu se pa nam se javio te smo se odmah dogovorili. Glazba stvarno može doći do nekih neočekivanih mjesta, no mi i aktivno radimo na tome, nudimo našu glazbu na različitim tržištima. Dosta smo aktivni u Poljskoj, gdje su pjesme Meritas i Šarana obradili neki drugi izvođači.
Mislite li da postoji nekakav rivalitet između velikih diskografskih kuća u Hrvatskoj? Jeste li se morali ‘potući’ za nekog izvođača?
Dok je to bio veći biznis, bilo je rivaliteta. Bilo je slučajeva licitacija kad bi izvođač istovremeno dolazio kod nas, Croatije Records, Aquariusa i Dallasa te tražio najbolje uvjete za sebe. S obzirom da je prodaja pala, u zadnjih pet-šest godina je ta vrsta rivaliteta praktički nestala. Sad se više ne natječemo s uvjetima poput avansa, već naprosto s onim što netko može napraviti za izvođača: tko je jak online, tko radi regionalnu promociju itd. Jednostavno, izvođač dođe kod nas i pita što možemo napraviti za njegovu karijeru i kako možemo pomoći njegovom razvoju pa se neki odluče za nas, a neki odu drugdje. Novac nije više najbitniji faktor, nego se gleda s kim je lakše i ugodnije raditi, dakle bitniji je ljudski faktor od korporativnog.
Postoji li neovisna diskografska kuća u Hrvatskoj čiji vam je rad zanimljiv?
Ima, Moonlee, PDV, neki još manji diskografi... Nama dolaze i neki manji bendovi koji žele napraviti taj diskografski iskorak, dok se drugima ipak više sviđa biti pod takvim ‘indie’ labelom. Dobro je da postoje različite mogućnosti.
Mislite li da je kod tih neovisnih etiketa nešto ‘življe’ stanje posljednjih godina?
Da, izvođači su postali svjesniji da, koliko god bili neovisni, iza sebe moraju imati nekog diskografa, makar i manjeg, ili da trebaju sami osnovati svoj label pa tako izdati svoja djela.
Zastupnik se Sony Music za naše tržište. Koja su vam se njihova ovogodišnja izdanja najviše svidjela i kojim se najavljenima veselite?
Novi Depeche Mode su sjajni, došli su nam i Foo Fighters, koji izlaze sutra (intervju je vođen 14. rujna, op.a.), a nadam se novom albumu Springsteena. Ove godine se baš desilo i da je mnogo indie izvođača prešlo na major label, među njima i Grizzly Bear, LCD Soundsystem, War on Drugs, Arcade Fire, koji su ove godine bili i na INmusicu…
Čini mi se da je, kod bendova koje ste nabrojali, trend među velikim diskografskim kućama dopustiti im zadržavanje njihove vizije zvuka, a potom napraviti sve što mogu da ta glazba dospije do šire publike.
Da, Columbia je, mislim, dala vrlo velik budžet Arcade Fire koji su oni većinom potrošili na svoju reklamnu kampanju koja se nekima svidjela, a nekima ne. No, oni su taj novac iskoristili na najbolji mogući način jer su se prezentirali onako kako sigurno ne bi mogli da su ostali neovisni. Njihova sloboda se tu nije narušila, a poštovala se i želja da ne daju mnogo intervjua. Ni na INmusicu nisu davali izjave. Danas se poštuje integritet benda i ne pokušava ga se učiniti drukčijim. LCD Soundsystem su dan prije izlaska albuma objavili singl u trajanju od 12 minuta.
Da, postalo je normalno da singlovi traju pet, šest, osam pa i deset minuta. Vezano uz Arcade Fire, pretpostavljam da njihova kampanja nije bila tako uspješna, ne bi sad njihove pjesme puštali, recimo, na Anteni.
Tako je, iako Hrvatska nije veliko tržište u svjetskim razmjerima, i tu se osjeti kad netko financijski ‘pogura’ bend.
Prošle godine je nagradu za najprodavaniji strani album u Hrvatskoj dobio posljednji Bowiejev album, kojeg vi zastupate u regiji. Koliko vam znači to priznanje i činjenica da je baš ‘Blackstar’ bio u pitanju, pogotovo što je Bowie preminuo ubrzo nakon izlaska albuma?
Znači puno, no svjestan sam da se radi o eksperimentalnom jazz albumu, koji se ne bi toliko prodavao ni kod nas ni u svijetu da njegov tvorac nije umro par dana kasnije. Svakako je u cijeloj priči pomoglo što je on na neki način ‘utkao’ posljednjih nekoliko mjeseci u taj album te je sve to skupa rezultiralo povećanim interesom za njegovu glazbu. Slično se dogodilo prošle godine i kod Cohena i Princea…
To je počelo tamo negdje s Jacksonom, nakon njegove smrti su počeli objavljivati koliko je skočila prodaja...
Da, sad je to lakše pratiti zbog glazbe u digitalnom obliku. Kod Cohena se povećao interes za čitavu diskografiju, dok je od Bowieja to bilo selektivno za posljednji album. Inače, većinu njegove diskografije zaključno s 90-ima zastupa Warner, dok mi zastupamo samo nekoliko zadnjih albuma. ‘Blackstar’ je zaista odlično prošao, pogotovo zbog vinilnog izdanja koje zaista izgleda kao artefakt. Ove godine se pojavilo još jedno izdanje, EP s četiri pjesme iz ‘Lazarusa’ (EP ‘No Plan’, op.a.), ali to je to. Novih pjesama više neće biti…
Već ste spomenuli da ste otvorili trgovinu u Avenue Mallu. Kakvi su zasad rezultati prodaje i reakcije ljudi?
Ušli smo u to u ljetnom periodu pa je teško još govoriti o brojkama, ali naša očekivanja su da to postane jedno od vodećih mjesta za multimediju u Hrvatskoj i regiji. U ponudi imamo strane i domaće knjige, CD-e, DVD-e, vinile, igre, stripove... Radimo sa svim velikim dobavljačima te na tjednoj bazi dobivamo sva nova izdanja. Planiramo tamo održavati i razne promocije te općenito okupljati ljude koji vole i društvene igre, gaming, stripove... Svatko može naći nešto za sebe. Lokacija je također odlična jer je Avenue Mall jedini zagrebački shopping centar koji je baš u gradu. Kino je preko puta, knjižara radi sedam dana u tjednu od jutra do večeri... Napunili smo dućan pa ‘puca’ od robe! (smijeh)