Začarana Močvara ove jeseni slavi 5 godina postojanja. Svemir obilježava 5 godina od objavljivanja svog prvog svemirskog albuma. Svi zajedno, pojačani sa splitskom kantautoricom „Billie Joan“, ovog četvrtka (28.09.2017.), pozivaju vas na proslavu svojih jubileja na poznatoj lokaciji na Trnjanskom nasipu. Tom prigodom porazgovarali smo s glavnom svemirkom naše glazbene scene Zvonkom Obajdin. Čitajte o Svemiru, slušajte Svemir i začarajte se Svemirom na nadolazećem koncertu.
SG: Reci nam nešto o svojim počecima, glazbom si se počela baviti relativno kasno.
ZO: Da, prvu javnu svirku sam imala s 38 godina.
SG: Jesi li bila starija i od Dunje Knebl?
ZO: Mislim da ne, mislim da je ona počela javno nastupati s preko 40.
SG: Kako je to krenulo? Jesi li htjela nastupati samostalno ili si ipak težila tome da nastupaš s bendom?
ZO: Ja sam oduvijek htjela imati bend. I moji početci vezani su uz nastup s bendom. Negdje 2008. godine sam napravila prvi bend. To je bila jedna skroz druga priča, druga ekipa, drugi ljudi. Imali smo probe čak nekih godinu dana, ali nikak da izađemo van. Ja tad nisam imala nekog iskustva, basist nam nije dolazio na probe, imali smo čak nagluhog bubnjara vjerovali ili ne. Sve je bilo užasno šlampavo i amaterski, ali meni je bio prvi bend. Imali smo i jedan nastup, nekako više akustični. Poslije smo ja i Goran iz tog benda imali svoj akustični bend i par nastupa. Od tog prvog benda čak postoji i jedan video zapis na Vimeu. I uopće nije loš. Tko želi neka ga potraži. Zvali smo se Xavier Bell.
SG: Odakle vam taj naziv?
ZO: U ono vrijeme dosta ekipe je pisalo svoj blog. Tako smo se Goran i ja upoznali. Moj blog se zvao Libertybell, a njegov Xavier libertador, pa smo to spojili. Onda smo se malo proširili jer Goran našao jedan novi kompletić. Pozvao je Vedrana za bubnjeve i Daniela Rodika za bas. Imali smo isto svega par nastupa pa smo se također raspali zbog različitih životnih putova i obiteljskih obaveza. Pa sam tad doista ostala solo.
SG: Tad nekako počinje i tvoj proboj na sceni.
ZO: Da, tek sam tad negdje 2010., počela dobivat tračke medijske pažnje pa zato ljudi misle da sam ja počela kao solo izvođač. Tad sam prvi put nastupila u Močvari kao predgrupa Dunji Knebl, pa sam prvi put u životu dobila recenziju u nekom mediju. Nastupila sam u Rušama kod Maribora gdje sam osvojila treću nagradu, svoju brončanu kantu. Pa me je Nina Romić, koja je tad bila već neka faca, zvala da par puta nastupim prije nje. Nastupila sam i u emisiji „Radna subota“ Hrvatskog radija, nakon čega mi je pristupio Robi s kojim sam se udružila i nakon čega počinje priča o Svemiru. Prvo smo doduše jedno vrijeme nastupali kao Zvonka i Robi, al nam je to bilo malo retardirano, pa je onda on dao ime bendu Svemir. I mislim da je takvo ime za bend stvarno super, baš sam zadovoljna.
SG: A snimanje albuma?
ZO: U proljeće/ljeto 2012. snimili smo album, dosta onak demo, lo-fi. Sve smo sami snimili osim par pjesama na kojima nam je Matko snimio bubnjeve i jedan Robijev frenda nam je na dvije pjesme snimio usnu harmoniku. Dogovorili smo se za promociju za jesen, ali smo se preko ljeta zakačili i razišli. Kako je promocija već bila dogovorena, negdje u rujnu sam upoznala Sana, koji sad svira bas, i Sašu koja je sad friško otišla iz Svemira. I mi smo tada za nekih 6 tjedana uspjeli pripremiti promociju a da se prije toga nikad nismo vidjeli, osim Matka i mene koji smo se znali par mjeseci unatrag. Nakon uspješne promocije ostali smo skupa do danas jer su svi super ekipa i odlični ljudi. I Saša, iako je nedavno otišla će nam gostovati na nadolazećem koncertu. I dalje se družimo.
SG: A tko je novi gitarist?
ZO: Daniel Rodik. Svirao je bas u mom prvom bendu, i prije ovog sad se nismo vidjeli 7 godina. Kad je dolazio, priznao mi je da svih tih 7 godina nije razmišljao o tome da bi ponovo bio u bendu, ali tog dana je kupio nove žice za gitaru i za pol sata mu je stigao moj poziv za sviranje u bendu. Presuper koincidencija.
SG: Reci nam još nešto o projektu „Bistro na rubu šume“? Bila si glavni inicijator i po njemu si, kao i dosta aktivne scene u nas, prepoznata među širom publikom.
ZO: Da, kad pogledaš, četiri i pol albuma, to je 45 pjesama različitih autora od kojih su negdje dvije trećine i danas značajni akteri scene. Gore su Denis Katanec, Stray Dogg, Lovely Quinces, On Tour, Irena Žilić, Nina Romić, Seine, Ivana Picek koja rasturila kasnije s Pridjevima, Miki Solus, i još hrpa super zanimljivih autora. Denis mi je tada ukazao na dosta izvođača, jer je on to puno više pratio. Zvonimir Varga također. Dosta nâs se tada nalazilo u Retru, koji je u to vrijeme bio neki inkubator novih glazbenika isto kao i Začarana Močvara koja je evo dogurala do svojih pet godina.
SG: Tko je na koga više utjecao, Začarana Močvara na Bistro ili obrnuto?
ZO: Pa Začarana Močvara je bila prije, i da nije bilo nje ne bi bilo niti Bistroa. Da nije bilo Nine, to se sve vjerojatno ne bi niti dogodilo. Ona je svima nama mama. Toliko je sposobna, uporna, entuzijastična i sve će napraviti da progura svoje ideje. I meni je pružila nekoliko prilika bez kojih ja možda ne bi ustrajala u glazbi i možda bi odustala. Ali ne samo meni, i danas se trudi promovirati nove glazbenike i svima pomaže. Sjećam se da me je još nekad 2008. ili 2009. ugurala u „Brilijanteen“. Ono, nakon 3 nastupa, zahvaljujući njoj sam već bila na državnoj televiziji.
SG: Neki od vas „Bistroida“ su uspjeli doći do prve lige hrvatskog mainstreama, pokupili neke značajnije nagrade i sl.?
ZO: Ako gledamo po značajnijim nagradama, onda bi to bila Sara Renar, ipak je dobila neke Porine i bila nominirana u jakim kategorijama. A kad se pogleda koliko Porin uopće ne prati relevantna glazbena strujanja, odnosno koliko je vezan za postojeće i uhodane šprance, time je to priznanje još i veće.
SG: Hoćemo li ikada ugledati neko novo izdanje Bistroa?
ZO: Vjerojatno ne. Možda eventualno neki koncert kad bude neka obljetnica od 10 godina. Jer Bistro nije zamišljen kao kontinuirani projekt kao što je to Začarana Močvara.
SG: Gdje danas možemo čuti neku svježu domaću glazbu ili nekog novog hrvatskog izvođača, osim ako se na radi o Začaranoj Močvari. Npr. komercijalne radio postaje su po tom pitanju apsolutno gluhe.
ZO: Ako si u Zagrebu uvijek postoji Radio Student, ako nisi, postoji streaming. Onda postoje internetske postaje, KLFM radio iz Splita, onda Radio 808. Tak da ono, može se naći. Ja npr. slušam podcaste koje si skinem pa slušam kad sam doma, odnosno kad stignem. Osim toga, aktualne domaće izvođače puštaju i Drugi program Hrvatskog radija i Radio Sljeme. A Svemir se često pušta na Radio Makarskoj, i jedno vrijeme smo dosta bili na Radio Maestralu iz Pule. Ima npr. i neki lik na Radio Vinkovcima koji ima emisiju gdje dva sata u tjednu pušta isključivo novo. Tako da postoje ti neki otoci, ali premalo je toga.
SG: Jedan od prvih tvojih nastupa je bio na Začaranoj Močvari?
ZO: Da, točno se sjećam, nastupala su tri benda na slovo S; Seine, Sebastian Doe i Svemir. I taj mi je koncert ostao u jako dobrom sjećanju. Inače, Močvara je kao koncertni prostor apsolutni rekorder po broju mojih nastupa. Tamo sam nastupala sigurno deset puta. A i uvijek volim otići na koncerte drugih izvođača u Začaranu Močvaru. Čak i sama, nije mi nikakvi problem. Osobito u zadnje vrijeme kad sam pukla za tradicijskom glazbom, pa tako uvijek kad je neki etno tamo, potrudim se da dođem. Ta stara tradicijska glazba je toliko duboka, tekstovi su toliko svevremenski.
SG: Hoće li Svemir uskoro krenuti u tom smjeru?
ZO: A to ipak ne. Barem ne s ovim ljudima. Svemir je jedna druga priča. Iako Matko i ja imamo neki svoj projekt, odnosno bend sa strane, koji je opet jedna skroz druga priča. Imamo već cijeli album u glavi i sve pjesme, al kad će to biti gotovo, ne znam. Možda sljedeće godine. Doduše, još nemamo ime. U tom drugom bendu sviram klavir koji je inače moj prvi instrument još iz srednje škole. Gitaru sam počela svirati tek negdje početkom/sredinom dvijetisućitih. Zakačila sam se na Elliott Smitha i tek negdje 2007. ili 2008. napisala svoju prvu pjesmu. Sve su moje pjesme proživljene, opisuju ono što mi se događa i o čemu razmišljam.
SG: Pamtiš li neke koncerte koji su ti ostali u jako dobrom sjećanju kao i imaš li neka baš loša sjećanja?
ZO: Sjećam se recimo prošlog ljeta u Čitluku. To je bio baš dobar koncert. Bilo nam je super i u Kninu, pa u Koprivnici. U malim mjestima je najčešće najbolja publika jer su ljudi željni dobre glazbe. A i nastup na banjalučkom Demofestu pred skoro 2000 ljudi je isto za pamćenje. Nekih posebno loših iskustava nije bilo.
SG: Reci nam još, kako si se uspjela otrgnuti od Arsenove verzije Majerovog „Snijega“, koju ste obradili na zadnjem albumu, s obzirom da verzije nisu muzički slične?
ZO: Istina je da ja zapravo nikad prije nisam čula tu verziju. Tek kad sam tražila sebe na youtube-u sam skužila da postoji još jedan „Snijeg“. Inače, ja sam odabrala prepjeve koje smo obradili. To vrijedi i za Ujevića i za Majera, a za Šerbedžijinu izvedbu nisam pojma imala.