Antivalentinovo priča raste iz godine u godinu! Osim što sada Antivalentinovo traje čak dva dana, 8. i 9. veljače u Boćarskom domu, i sadrži poprilično bombastične izvođače na svom line up-u (Let 3, Rambo Amadeus, Zabranjeno Pušenje, Kojoti, Saučešće, Elemental, Bad Copy i Turisti), antivalentinovsko iskustvo imala je ovaj tjedan i Ljubljana. Osim nastupa na festivalu koji ne voli srčeka, čokoladice i šljokice, postoji podosta aktualnih stvari vezanih za Elemental o kojima smo mogli razgovarati s Remi.
Iza tebe je 20 godina Elementala, kada bi mogla izdvojiti jednu najbolju stvar i jedan najveći problem, što bi to bilo?
Za mene je apsolutno najveće dostignuće što smo namnožili tih 20 godina, a da pritom, kad stvaramo, još uvijek osjećamo zanos i veselje. Mislim da je ključ u tome što se nikada nismo prestali igrati s muzikom. Čak i kad postignemo neki veliki uspjeh s nekom pjesmom ili albumom, u sljedećoj instanci, ''mijenjamo ploču'' jer ne želimo biti vjerni samo jednom zvuku. To je taj zaigrani dio Elementala.
Što te je najviše veselilo razvijajući Elemental u ono što je on danas?
Moram priznati da me najviše vesele međuljudski odnosi u bendu. Ne mogu vam opisati koliko sam sretna kad se nađemo kako bismo krenuli na svirku ili kad smo na probi. Uživam biti s dečkima, zbilja su mi i iznad prijatelja – kao obitelj. Mnogo puta bih došla na probu poprilično izmoždena od svakodnevnih gluposti, tužna ili umorna, a onda nakon sat vremena, izlazimo na pauzu nasmijani i nabrijani. Meni je to prekrasno. Malo bendova je uspjelo postići takvu razinu sinergije, a da se pritom uvažavaju svačiji stavovi i da svatko u bendu ima svoj glas.
Tko su ljudi u pozadini koji su zaslužni za vašu današnju karijeru?
Isti oni koji su u fronti – Shot, Erol, Koni, Djon, Zane, Vida + Tamara Terzija i Zvone Stamać. Nema tu nikakvih likova koji su potezali konce. Mi smo sve sami napravili, što je super jer sami nosimo svoje lovorike, a s druge strane, ako nešto zeznemo, ne prebacujemo krivnju jer znamo da smo sami zeznuli. Vrlo transparentno.
Pročitala sam u biografiji da upadaš fanovima na tulume – je li to i dalje aktualno? ☺
Pa zašto ne? Ljudi su me pozvali na tulum, a s obzirom da oni dolaze na moje tulume u Tvornici, Saxu, na festivalima, zašto ja ne bih došla na njihove? Uvijek mi je bilo ugodno i lijepo... I ne volim kad muzičari od sebe rade nedodirljive zvijezde. Čemu to? Ionako me se može vidjeti u tramvaju, na biciklu, na ulici, bavim se muzikom koja je posao kao i svaki drugi... Ništa drukčije od bilo kojeg drugog posla. Sad bih ja, kao, trebala biti nedodirljiva? Ma gluposti. Više se truda mora uložiti u to da glumiš nekoga tko nisi, nego da budeš normalan i spontan.
Koliko je bilo stresno vrijeme prije Doma sportova? Bi li ga odmah ponovila ili su ti ugodnije klupske svirke?
Ponovila bih to sve, odmah i dva puta, ali činjenica jest da je period koji je prethodio tom Domu sportova bio jako stresan. Imali smo puno proba, što nije stresno, ali je intenzivno i dosta te iscijedi. Bilo je puno medijskih obveza koje smo odrađivali – u tjednu prije koncerta smo nastupali uživo u četiri radijske emisije. Mislila sam da ćemo garant ostati bez glasa. Ali ipak je sve bilo u redu, valjda nas je pofurao adrenalin!
Postoji li i dalje doza skepse kada objavljujete nove pjesme ili ste skroz samouvjereni (makar pod cijenu da vas publika neće shvatiti)?
Uh, samopouzdanje je jako dobro i trebamo ga imati, ako se bavimo prezentacijom svog rada javnosti. Ali biti samopouzdan do mjere da postaneš umišljen – e, tu je problem. Svaki put kad radimo nešto novo, otisnemo se na neki novi dio papira. I tamo je sve moguće. Možda bude sjajno, možda bude grozno. Ali to je rizik koji prihvaćaš ako radiš nešto što je novo i neispitano. A realno, svaki novi umjetnički rad je neistražena zemlja.
Što te trenutno najviše inspirira?
Muzika i poezija. Sviranje gitare. Nevjerojatno mi je odakle to sve dolazi... Inspiriram se međuljudskim odnosima, dosta kopam i sama po sebi da vidim zašto donosim neke odluke koje donosim. Taj rad na sebi je dosta nadahnjujući. Dosta vremena provodim i u tišini jer onda nekako bolje čujem svoj unutarnji glas. Radim jogu, meditiram, pričam s neznancima. Ljudi u sebi nose takve divne priče, a ja ih onda zabilježim i pustim mašti na volju da stvori neke nove priče. Nadogradnja.
383 Records? Sada kada je već prošlo neko vrijeme, je li to i dalje najbolja odluka ili se još uvijek uhodavate?
Apsolutno najbolja odluka! To je bio komadić koji nam je nedostajao da u potpunosti preuzmemo sve u svoje ruke. Dobro smo se organizirali, svatko je dao neki dio sebe u organizaciju i više manje radimo sve zajednički. Zvone Stamać je tu kao menadžer ipak neko ''nadzorno tijelo'' i oko svih odluka se savjetujemo s njim. On nam je zapravo član benda – ne ovaj muzički, ali svakako kreativni.
Kako gledate na konkurenciju na domaćoj sceni i koliko vam znače odnosi između bendova?
Drago mi je kad se sretnem s kolegama iza pozornice ili na nekom domjenku. Mnogi ljudi su me zaista iznenadili, razlikom između svoje scenske persone i privatne. Često bih sama upadala u zamku da procjenjujem kolege prema onome što vidim na pozornici – a paradoksalno, ne volim kad to drugi rade meni. Pa mi je lijepo u nekom spontanom razgovoru upoznati njihovo pravo ''ja''.
Imate sjajnu biografiju iza sebe, no kroz tekst i između redova može se osjetiti da su neki odnosi i dalje ostali u zraku. Kakve su reakcije ljudi čija se imena pojavljuju u biografiji benda?
Iskreno, nisam uopće komentirala biografiju s ljudima koji su unutra, a da nisu moji iz benda. Baš se i ne čujemo više toliko, vrijeme nosi svoje. Stvara neke procjepe koje više ne možeš popuniti. Prijateljstvo je nježna biljka koju se mora svakodnevno zalijevati. Ako je zanemariš, nestane.
Ponekad vam kritike nisu naklonjene, ali ako vas sve više ljudi počne hvaliti, čak se i kritika onda priklanja konačnim rezultatima. Koliko vam, kao autorima i kreativcima, znači mišljenje kritičara? Imaju li kritičar uopće ikakav utjecaj u Hrvatskoj?
Poštujem kritičare zbog količine znanja koje imaju, ali mislim da više nisu toliko relevantni kao što su bili prije, u nekim davnim vremenima, kada je postojao jedan muzički magazin i kada informacije nisu bile ovako svedostupne kao danas. Ako bih baš morala mak na konac, rekla bih da mi je bitnije mišljenje publike, zato što su to ljudi koji te prate od singla do singla, projekta do projekta, bez nekog interesa već iz puke želje da uživaju u tome što im ponudiš. Biti kritičar je posao, nekome je posao da presluša naše pjesme i donese svoj sud, a onda to baš i nije igra bez računa.
Nakon Doma sportova, milijun nagrada i posljednjeg best of-a, koji je sljedeći Elementalov san?
Prijatelj me naučio da uvijek sanjam veće nego što može stati u sliku. Želim raditi s Elementalom još barem 20 godina, a istovremeno pokrenuti i neku svoju samostalnu priču. Imam dovoljno materijala i volje. Vidjet ćemo kamo će nas put odnijeti. Samo neka bude zaigrano!
Kojeg izvođača trenutno najviše vrtiš na svojem playeru?
Connana Mockasina.
Glazba ili stihovi?
Najteže pitanje u ovom intervjuu! Nema jednog bez drugoga. Baš sam jednom frendu prije par dana objašnjavala da svaka riječ ima svoju melodiju, pa onda muzika nastaje onako kako ispleteš riječi. Naglasci prate note, note prate naglaske. Za mene, u glavi, to je neodvojivo.
Jesi li još uvijek u punk fazi ili je sada nešto novo aktualno mimo Elementala?
Stavom sam uvijek u punk fazi, ha ha... Muzički, posljednjih godinu dana više istražujem žanrove koji su gitarski, singer songwriter music, indie... Dosta začudnog zvuka. Slušam raznoliku muziku pa i raznoliko stvaram. Imam jedan projekt s kojim radim nešto što smo nazvali ''future chanson'', a u drugom projektu sviram gitaru i pjevam na engleskom. Imam i treći ali o tom potom. Naravno, Elemental je tu ipak na prijestolju u mojoj glavi, ali imam dosta vremena i za ostale projekte.
Neke velike svjetske zvijezda odbijaju streaming servise, što kao dijelu promocije, ali i kao maksimizaciji profita. Koje je tvoje mišljenje?
Ne možemo se odupirati promjeni i novitetima, to bi bilo suludo. Podržavam streaming servise, ali da bi mogli artistima dati veće naknade – apsolutno! Bez artista nema ni streaming servisa i nadam se da će se u budućnosti odnosi i postoci okrenuti u službu artista.
Oduvijek ste u svojim rukama imali vlast nad autorskim pravima. Postoji li u Hrvatskoj još uvijek pravedna raspodjela u glazbenom poslovanju ili ipak vrijedi ona narodna 'uzdaj se u se i u svoje kljuse'?
Imamo svoje udruge koje štite kolektivna prava i mislim da rade dobar posao. Naravno, uvijek postoji prostor za poboljšanje poslovanja, ni ja nisam s time zadovoljna 100%. Imam neke svoje prigovore, ali to ću im rado objasniti jedan na jedan.
