Soul Fingers su glazbena institucija koja nas zabavlja već puna tri desetljeća. Svoj okrugli jubilej odlučili su obilježiti velikim koncertima u zagrebačkoj Tvornici. Nakon koncerta pod naslovom „Christmas in Fingerville“ kojega su upriličili prošloga četvrtka, pripremaju novi happening koji će se održati dan uoči Stare Godine. Sve nam je to poslužilo kao povod za razgovor s okosnicom ovog deseteročlanog benda - braćom Denisom i Harisom.
Saznali smo da je Christmas in Fingerville originalni format visoke glazbene scenske estetike u režiji Soul Fingersa te ujedno i jedinstvene gastronomske ponude. Možete li ukratko predstaviti o kakvom se projektu radi?
Haris: "Christmas in Fingerville" je posebno prilagođen program za adventski dio godine koji je dio projekta pod nazivom "Visit Fingerville ....ples,urnebes i ostala čuda...". Odlučili smo u 30.-oj godini karijere i života s glazbom, na pozornicu Tvornice kulture, četvrtkom navečer, prenijeti svu svoju strast, znanja i junake u koje smo godinama vjerovali. Uključili smo svoje vještine, dugogodišnje iskustvo i kilometre prijeđene na putu od pozornice do pozornice. Sve smo to nazvali Fingerville. To je mjesto zabave sa stilom. To je naše imaginarno i pitoreskno mjesto gdje zabava ne umire. Tvornica kulture se pobrinula da četvrtkom dekorira ambijent i rasvjetu Fingervillea, tako da gosti koji sjede i uživaju u sljedovima jela, s pozornice prate sljedove ritmova i koreografiju naše zamamne plesačice Miss Che Sara. Kao začin glavnom jelu, publiku ljuljuškaju egzotični zvuci filmske glazbe u izvedbi Harry Fingerville Orcherstra, a sve kulminira poznatim ritmom urnebesa Soul Fingersa kada su na nogama već svi prisutni u dvorani.
Denis: Fingerville večer u Tvornici pravi je emotivni izlet u raskošan svijet zabave kakav mi volimo. To je istinska soul priča, strastvena posveta našim životima koje proživljavamo sa soul glazbom. Drago nam je da je Fingerville tako pozitivno 'odvalio' publiku na naša prva dva cjelovečernja događaja, jer smo oduvijek željeli da naša metropola ima dostojno mjesto zabave po uzoru na centre industrije zabave kao što su Las Vegas ili Moulin Rouge.
Kako se uopće rodila ideja organizacije ovog mega-projekta? Koliko je opsežna bila njegova realizacija i ima li u ovim uvjetima „novog normalnog“ uopće njegove isplativosti?
Denis: U uvjetima "novog normalnog" gotovo je bilo ne moguće bez problema proizvoditi glazbu, raditi probe, ići na koncerte, a pritom imati 10 ljudi u ekipi. U početcima krize, kao tako velik band, nismo mogli biti zajedno ni u prostoriji za probe. Cijelo to vrijeme, vrlo je traumatično za nas, ali opet kroz svo to vrijeme naša ljubav prema glazbi nije umrla. Otkazali su nam u zadnje skoro dvije godine sve što su otkazati mogli. I sve se to događa u našoj 30-oj godini karijere. Nije baš neko slavlje! Jedina ideja koja nas je mogla održat mentalno zdravima, u situaciji kad je druga opcija bila sjedenje i čekanje "ne znamo čega", bila je da osmislimo sebi Fingerville, zabavu po našoj mjeri, a opet okruženi silnim epidemiološkim mjerama.
Haris: U ovom trenutku ne mislimo o isplativosti, uživamo u osmjesima i zadovoljstvu publike i čini mi se da Fingerville ima lijepu budućnost!
Pretpostavljam da ste pri osmišljavanju ovoga projekta bili poneseni duhom BP cluba devedesetih u kojemu ste odsvirali nebrojeno mnogo koncerta… Imate li neku posebnu uspomenu vezanu uz ta blistava vremena i možda neku anegdotu o nastupu kojega se rado sjećate i koju biste s nama podijelili?
Denis: I ta me vremena pomalo podsjećaju na današnja vremena. I to su bile teške godine odmah iza rata i razaranja, a mi smo bili na početku karijere. Nedjeljom navečer u kultnom BP klubu, jazz klubu Boška Petrovića imali smo čast nastupati na bini na kojoj su bili mnogo velikani jazz-a, pa smo jako ozbiljno shvatili te naše prve korake na pozornici. Isprva smo bili u strahu kao mladi izvođači, ali smo se ubrzo opustili posebno kada smo vidjeli da nam uspijeva održati zapaljivu atmosferu iz tjedna u tjedan te da nam dolazi sve više i više vrlo raznolike publike. Od studentica i studenata, poslovnih ljudi, stranih gostiju koji su u prolazu kroz naš grad, pa sve do kulturnih atašea, konzula i diplomatskih predstavnika koji su radili u našoj zemlji. Bila je stvarno genijalna atmosfera, pa nas veseli da smo dio tog duha osjetili i na prva dva Fingerville nastupa u Tvornici.
Haris: Na bini BP kluba smo imali priliku jedne nedjelje, tih ranih devedesetih, zasvirati zajedno sa Georgie Fameom, poznatom po "Baladi za Bonnie&Clyde" iz kultnog filma, a jedne nedjelje nam se na bini pridružio Makoto Ozone, sjajan pijanist američke jazz legende, vibrafonist Gerryja Burtona, koji je sjedio s Boškom na njegovom "balkoniću" uz čašu vina. Slušali su nas dok smo na bini s Makotom pržili zvuke „Sex Machine“. Sjajno iskustvo za nas, tada mlade soul zabavljače. A onda jedne nedjelje u publici nam je sjedio ni manje, ni više nego David Byrne, pjevač grupe Talking heads, kojega smo kao srednjoškolci obožavali. U taj BP klub nikad nismo znali tko će ušetati niz stepenice. Zahvalni smo životu da smo imali sreću ostvariti takav glazbeni početak.
Svjesni smo da je Covid situacija načela ako ne i pojela glazbenu industriju… Kako ste preživljavali tijekom onih teških vremena kada se nisu mogli održavati koncerti? Je li bilo ikakve pomoći i ulaganja od strane državnih institucija?
Denis: Glazbena industrija kao industrija zabave ne postoji, sad je to korona pokazala.
Postoji javna umjetnost, postoji javna kultura, financirana sredstvima budžeta, pa je bilo smiješno gledati na početku korona krize veliku zagrebačku filharmoniju kako gažira pored kaveza egzotičnih životinja u Zoološkom vrtu. Kad se dobiju velika sredstva onda i HNK iznese binu pred kazalište i uveseljava prolaznike, šetače i tramvaje. Big band HRT-a nezaobilazan je na svim TV programima Hrvatske televizije i prati svakoga tko je ikad zapjevao. Nikad se narod nije naslušao toliko jazz glazbe, pa neka smo i to doživjeli. Neki slučajni turist u posjetu Hrvatskoj mogao bi pomisliti kako Hrvati obožavaju jazz. S druge pak strane, strukovne glazbene udruge, za ostale glazbenike, koji ne pripadaju državnom sektoru pripremili su i ove godine paket djeda Mraza za djecu. Veseli nas, samo su nam djeca odavno narasla. Država je mogla tijekom ljeta dok je "čuvala turističku sezonu", ostaviti koncerte na otvorenom u organizaciji Turističkih zajednica i gradova i pomoći ugroženoj industriji zabave. Ovako su sve događaje mahom otkazivali, dok su se pritom turisti tijekom dana gužvali na plažama, pa ispada da je jedino glazba u večernjim satima bila prijetnja.
Mnogi bendovi i glazbenici su tijekom Covid krize u nedostatku nastupa pripremili novi autorski materijal. Hoće li nas zabljesnuti i neki novi autorski uradci Soul Fingersa?
Haris: Imamo dosta autorskog materijala koji se nakupio, ali ne zbog korone, nego mi se čini zbog neke glazbene zrelosti, koja jednostavno mora iz nas izaći. Došlo je valjda doba, nakon 30 godina bavljenja glazbom, kad te jednostavno nađe neki stih, melodija, harmonija, pjesma.
To je opet neki novi dio karijere, kojem se veselimo, a i to je dio našeg Fingervillea. Toliko mi se sviđa pjevati naše autorske pjesme, da se bojim ukoliko ih naglo izbacimo i udahnemo im život, kako ćemo zauvijek otići od naših soul junaka, mojih plesnih cipela, urnebesa na bini, koji krase našu dosadašnju karijeru, a to bi mi usitinu bilo jako žao.
Pretpostavljam da je sve stvar trenutka, ozračja i raspoloženja, ali ipak možete li ukratko najaviti barem dio repertoara koje ćete izvoditi?
Denis: Neka to ipak ostane stvar trenutka, ozračja i raspoloženja dvojice soul pjevača koji nemaju hobije i sve shvaćaju ozbiljno! Dobro nam došli u Fingerville!
Hvala Vam na razgovoru! Želim nam svima vrhunsku zabavu te sretnu i uspješniju Novu s mnogo ovakvih i sličnih nastupa… Jer, kao što je netko rekao, umjetnost nas ne smije ostaviti ravnodušnim. Stoga, živjela umjetnost koja tako hrabro i pomalo bahato prkosi ovim ravnodušnim vremenima!