Intervjui
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Marcus Baylor je bio bubnjar Grammyjem nagrađenog fusion sastava The Yellowjackets, a svirao je i s Cassandrom Wilson, Georgeom Bensonom, Daveom Hollandom, Reginom Carter, Chickom Coreaom, Freddiem Hubbardom, Johnom Scofieldom, Joshuom Redmanom, Gregom Osbyjem i Nicholasom Paytonom. Zahvaljujući tim suradnjama usavršio je vještine skladatelja, aranžera, producenta i vođe benda. Pod nazivom The Baylor Project vodi ga sa svojom suprugom Jean Baylor koja je utjecaje upijala od Carmen McRae, Jimmyja Scotta i Shirley Horn, a kao popudbinu u ovaj je sastava sa sobom donijela iskustvo sviranja s Yellowjacketsima, Kennyjem Garrettom, Marcusom Millerom i Busterom Williamsom te je ostavila trag kao polovica platinastog dua Zhane. Osim toga afirmirala se kao skladateljica, aranžerka, producenta i voditeljica ansambla. Zajedno čine savršen glazbeni spoj stilova, emocija i iskustava. U ovu suradnju oboje su ušli s pozamašnim i bogatim iskustvom, a zajedničko im je nastupanje u crkvama u kojima su još u mladim danima usvojili temelje glazbe kojom se bave. Otada se njihov glazbeni svjetonazor zasniva na utjecajima jazza, gospela, bluesa i soula. Sva su ta iskustva ugradili u Baylor Project, sastav koji je do sad osvojio šest nominacija za nagradu Grammy. Sastav već godinama ostvaruje moćne, dinamične, poletne izvedbe kojima osvajaju publiku diljem svijeta. Kroz autorske skladbe i obrade standarda publiku sugestivno uvlače u svoj transžanrovski i transgeneracijski glazbeni svijet. Naime, vješto spajaju jazz, blues, R&B, funk, gospel i druge podžanrove afroameričke glazbe, ali na osebujan način, što njihovu glazbu čini autentičnom. Karizma koju su ostvarili mamac je i za glazbenike, zbog čega su u Baylor Projectu sudjelovali čuveni glazbenici kao što su Bob Mintzer, Dezron Douglas, Kenny Garrett, Keyon Harrold, Ben Williams, Geoffrey Keezer i drugi.

Sveti ples

Sa sastavom The Baylor Project publiku je očarao i koncertom što su ga 17. studenoga održali u zagrebačkom Kazalištu Kerempuh na 14. Zagreb Jazz Festivalu. Bila je to prigoda za intervju s ovim zanimljivim i profinjenim bubnjarom. U razgovoru koji smo vodili prije intervjua Jean Bajlor je, zbog jedne situacije koju je riješio pronicljivim prijedlogom, za svojeg supruga u šali rekla da je genij, što je poslije bio light motiv svih naših pošalica. “Dakle, kako sam postao genij”, upitao se. “Dan kad sam stupio u brak i naučio kako svaki dan reći da, reći da na sve što supruga kaže, tog dana postao sam genij.”

Baylor je strast prema glazbi prvi put osjetio kad je imao dvije godine i svirao u crkvi svoga oca. “Gledao sam svog bratića koji je svake subote svirao bubnjeve”, prisjeća se. “Vjerujem da je to pobudilo moju strast. Majka i otac tada su mi za Božić kupili set bubnjeva koji je bio napravljen od kartona, a poslije su mi kupili pravi set bubnjeva. Tako se javila strast.”

Svirajući na tim kartonskim bubnjevima zadivio je roditelje koji su shvatili da je nadaren za glazbu. “Rekao bih da je to dar, blagoslov koji sam primio od Boga”, tvrdi. “Naravno, stalno sam vježbao. Tako sam započeo s izgrađivanjem vještine sviranja bubnjeva i glazbe. Razvijao sam se zahvaljujući ocu koji je bio pastor, propovjednik, kako je to već uobičajeno u Sjedinjenim Državama. Odrastao sam u okuženju pentekostne crkve. Cijelo vrijeme imali smo bogoslužja u crkvi na kojima smo imali i koncerte. Ponekad bi nedjeljom dva ili tri različita crkvena reda imala bogoslužja u našoj crkvi. Tako sam cijelo vrijeme svirao. Također odrastao sam slušajući sjajne gospel ploče koje smo posjedovali. Govorim o pločama gospel skupina kao što su Commissioned, The Winans, The Hawkins Family, Thompson Community Singers, Shirley Caesar. Čovječe dugačka je to lista, puno gospel glazbe. Naravno i u crkvi sam neprestano bio okružen glazbom. Moj brat je sviro orgulje, a moja braća i sestre su pjevali. Zapravo cijela je obitelj pjevala, i moji bratići i tetke, i svi su ministrirali. U crkvi sam i plesao. To je izgledalo kao tap dance, ali zapravo bilo je to nešto što su zvali svetim plesom. Kad gledaš druge kako plešu usvajaš taj ritam i osjećaš taj groove. U svim vrstama glazbe, bio to jazz, straight ahead, folk, R&B, sve počinje plesom, pokretima tijela. Vidiš li mnoštvo koje se kreće uz glazbu ili pleše u crkvi, izvan crkve - sve je to zbog ritma.”

Cjelokupni razvoj

Važnost afroameričke crkve za popularnu glazbu je neizmjerna. U njoj leži korijen mnogih stilova. Primjerice u izvedbama supružnika Baylor čuje se i blues. Oni sve te elemente koriste za stvaranje vlastite glazbe u idiomu jazz jezika koji je njihov primarni način izražavanja. “Jazz je tako uzbudljiv jer, razmišljamo li o jazz improvizaciji i svemu što je potrebno da se postigne ta razina improvizacije, za to je potrebna momčad”, objašnjava. “Sportaš sam. Dakle, improvizacija proizlazi iz konverzacije, slušanja, međusobnog osluškivanja, jer kad slušate imate na što reagirati na ono što drugi sviraju. Prema mojem mišljenju to je najviša forma glazbe, jer u mogućnosti si iskusiti ono što tvoji kolege iz sastava izvode i prenijeti to publici. To je poput duhovne povezanosti. U tome je smisao jazz glazbe. Naravno, to imaju i druge glazbene forme. U osnovi na glazbu ne gledam kao na skup žanrova nego kao na teksture i osjećaje. Snimao sam s Anitom Baker, Yelowyacketsima, Kennyjem Garrettom, svirao sam hip-hop. Sve je to povezano i dajem sve od sebe da ubacim sve te elemente u sve što sviramo: gospel i sve drugo.”

Novi trendovi donose nešto drukčije, ali Baylori još uvijek žele slaviti tradiciju. No, pitanje je mogu li opstati baveći se glazbom na taj način danas kad sve manje glazbenika ne želi učiti tu tradiciju. Ipak, oni smatraju da je to od presudne važnosti. “S mojeg gledišta, za umjetnike je važno da budu povezani s podrijetlom onoga čime se bave”, tvrdi. “Buster Williams je bio moj mentor, a mnogi velikani su još bili živi kad sam počeo svirati, primjerice Tommy Flanagan, radili su jazz klubovi kao što je Bradley's. Slušao sam uživo Johna Hicksa, slušao sam uživo Idrisa Muhammada. Kad si u prilici slušati te majstore to te nadahnjuje. Kad sam se doselio u New York u 1990-ima želio sam biti poput njih. Moj je naraštaj glazbenika bio pod utjecajem hip-hopera, ali i jazzista. To su glazbenici iz prethodnog naraštaja, recimo Greg Osby i razni drugi, ali svi ti glazbenici ukorijenjeni su u cjelokupni razvoj te glazbe. Tek kad se upoznaš s podrijetlom te glazbe možeš je proširivati i razvijati. Ne možeš proširivati glazbu bez temelja. Ako tako radiš stagnirat ćeš, ne možeš se razvijati. Primjerice moj mentor Kenny Garrett upijao je mnogobrojna nadahnuća: hip-hop, R&B, soul, sve. To možeš čuti u njegovom zvuku, u njegovom sviranju. U njegovom tonu možeš čuti zvuk crkvene glazbe. Proučiš li sve njegove ploče shvatit ćeš što je važno. Na snimanju jedne od tih ploča pridružio mu se Pharoah Sanders, gost mu je bio i Joe Henderson. Tako je i s nama. Na snimanju našeg drugog albuma pridružila nam se Dianne Reeves. U tim trenucima od tih glazbenika primate znanje. Nije važno svirati s njima samo zato što su legende nego zato što sudjelovali u razvoju te glazbe. Na to gledam kao na blagoslov. Za sljedeći naraštaj glazbenika važno je da prouče ono što su radili njihovi prethodnici, da se priključe sastavima starijih glazbenika. To će im pomoći da shvate tko su kao glazbenici.”

Divna škola

No, kad to shvate moraju se zapitati kako prevesti zamisli i utjecaje u jezik umjetnosti. “Kad govorimo o jeziku, on se najprije uči”, objašnjava. “O ovoj sam umjetničkoj formi učio od velikana: Milesa Davisa, Sarah Vaughan, Arta Blakeya, Freddiea Hubbarda, a lista ide dalje i dalje. Nakon što naučite jezik slušajući te velike umjetnike, on postaje dio vas. Kulturološki, kad razmišljamo o tome gdje je ta glazba nastala i kako je započela svoj život u crnačkoj zajednici, dolazimo do zaključka da je automatski postala dio nas. Kao da je netko otključao bravu i otvorio mogućnost da to provjerimo. Razmišljamo li o korijenima, naravno Jeane i ja smo odrasli u crkvi izvodeći gospel glazbu i, naravno, glazbeno smo se razvijali u doba R&B-ja, hip-hopa, soula. U osnovi to je crnačko iskustvo. Sve je to rezultat crnačkog iskustva koje određuje tko smo kao umjetnosti i glazbenici. Zato na glazbu ne gledamo u smislu žanrova. Na glazbu gledamo kao na zvuk. Na glazbu gledamo kao na kulturu. Na glazbu gledamo kao na iskustvo. S tim saznanjima određujemo što glazba nama znači. Kad sam otkrio jazz glazbu imao sam osjećaj da je to nešto što sam već prije čuo jer puno je sličnosti između načina na koji sam odrastao svirajući gospel glazbu na način na koji djeluje swing. Taj swing je u funku, crkvenoj glazbi, soulu. Stvar je samo u načinu na koji osoba razumije kako to uključiti u noviji kontekst. To je kao jezik. To je jezik.”

Među ostalima Marcus Baylor je učio taj jezik svirajući s cijenjenom pjevačicom Cassandrom Wilson. S njom je održao svoj prvi pravi koncert i stekao važna iskustva. “Cassandra je nevjerojatna”, tvrdi. “The Baylor Project ne bi bio to što je da nisam imao to iskustvo. Puno sam naučio promatrajući Cassandru, ali i iz same glazbe koju smo zajedno izvodili. Neke stvari mi se tada nisu doimale kao da imaju smisao, ali kako vrijeme prolazi počinjem sve jasnije shvaćati njezine zamisli, primjerice one u kojima je govorila o bojama, osjećajima i mnogim drugim stvarima. Ipak, govorimo o legendi. Počašćen sam što je vidjela nešto u meni, tada mladom bubnjaru koji je imao tek nešto više od dvadeset godina. Kao mladića povela me na put oko svijeta i omogućila mi da iskusim istinski život jazz glazbenika. Ne samo to - ukazala mi je povjerenje pozvavši me da s njom snimim album “Traveling Miles”. Ona je referenca za puno toga što sam radio tijekom karijere, pa i za The Baylor Project. Osim toga Jean bezuvjetno obožava Cassandru. Čovječe, ona je ikona. Zahvaljujem Bogu što mi je Cassandra Wilson bila mentorica, što sam bio dijelom njezinog sastava i slušao priče od glazbenika kao što je Lonnie Plaxico koji je bio glazbeni voditelj njezinog sastava. Eric Lewis je bio u sastavu, sjajan pijanist, kao i Jason Morran, Monte Croft, Marvin Sewell od kojeg sam učio svirati gitaru, ali i o tonu i zvuku, udaraljkaš Jeff Haynes. Puno sjajnih glazbenika prošlo je kroz njezin sastav. To je bila divna škola. Bilo je važno iskusiti to, ne samo svirati u njezinom bendu nego i gledati kako ga vodi, kako piše glazbu, sve te razne stvari, kao i mogućnost postavljanja pitanja.”

Teksture i pokretljivost

Za mlade je glazbenike važno da imaju mentore, kao što ih je Baylor imao nekoliko. No, mnogi od tih velikana od kojih su mladi jazzisti mogli učiti iz prve ruke su preminuli, a mnogi od tih sastava koji su sudjelovali u stvaranju jazza, više ne postoje. “Sjećam se priča o glazbenicima koji su doselili u New York da bi se pridružili Artu Blakeyu i njegovim Jazz Messengersima”, govori Marcus Baylor. “Bilo je puno takvih grupa, a u današnje vrijeme više nema mladih glazbenika i njihovih zaštitnika, što bi bilo divno jer tako stječu određena iskustva prije nego odluče snimiti svoj prvi abum. Ja sam iz Fergusona u Missouriju, svirao sam u crkvi odakle sam krenuo dalje. Moj je mentor bio veliki, preminuli, Richard Henderson. Svaki glazbenik koji bi došao u grad odlazio bi u njegovu kuću u kojoj je u podrumu bila pohranjena ogromna kolekcija ploča. Svi: Wynton Marsalis, Nicholas Payton, Benny Green, svi s te liste vodećih jazz glazbenika dolazili su u njegov podrum slušati glazbu do ranih jutarnjih sati. Mnogi od nas iz St. Louisa, primjerice veliki bubnjar Montez Coleman koji je svirao u sastavu Roya Hargrovea, pijanist Shedrick Mitchell, Kimberly Thompson, Keyon Harrold, svi smo mi djeca Richarda Hendersona. Kad govoriomo o tome tko je zaslužan za to što sam postao, to je Richard Henderson. Kad sam preselio u New York to je bio Buster Williams, ali i Lewis Nash koji je uvijek pronašao vrijeme za razgovor sa mnom. Michael Carvin je također bio moj mentor i učitelj. Važno je pridružiti se sastavu koji vodi iskusan glazbenik. Surađivao sam s Kennyjem Garrettom, Terenceom Blanchardom, Donaldom Harrisonom i drugim glazbenicima od kojih sam učio o životu jazz glazbenika. Pogledaj koliko je glazbenika prošlo, primjerice, kroz sastav Betty Carter. Zato smo njezin sastav zvali Akademija Betty Carter. Nikad nisam svirao u njezinom sastavu, ali bio sam na njihovim probama. Rekla mi je: “Marcuse, uzmi palice s batićima!” Do tada nikad nisam svirao s palicama s batićima. No tada nisam shvatio što zapravo traži, kako da sviram palicama s batićima. Tek dvadesetak godina kasnije u potpunosti sam shvatio što je tražila od mene kao bubnjara - tonovi i teksture, muzikalnost, pokretljivost.”

Marcus i Jeane Baylor u The Baylor Projectu sjajno plivaju kroz razne žanrove, baš kao što to rade Cassandra Wilson i mnogi drugi spomenuti glazbenici. Zapravo važna im je sloboda da u svakom trenutku mogu zagrabiti elemente iz raznih žanrova: bluesa, R&B-ja, gospela... “To ima veze s utjecajima”, kaže Baylor. “To je poput hrane. Ne jedeš svaki dan samo odreske, a ako ih i jedeš postoje razni načini pripreme. Piletinu možeš pripremiti na razne načine, povrće možeš pripremiti na razne načine. Dakle, na glazbu ne gledam kao na zbir žanrova. To ima veze s odgojem, to je ono što jesmo, što radimo. To je crnačko iskustvo, crnačka kultura. Zahvaljujem Bogu što mi je omogućio da imam mentore poput Cassandre Wilson, Stanleyja Turrentinea, Kennyja Garretta, Diane Reeves. Oni su stvaratelji i inovatori. To smo apsolvirali puno prije nego smo došli do ovoga što radimo danas. Fijuuuu. Bubnjari kao što su Max Roach, Art Blakey, Philly Joe Jones, Art Taylor, Tony Williams, Elvin Jones, Brian Blade, Jeff “Tain” Watts, Billy Cobham, Gregory Hutcherson, Eric Harland, Chris Dave - sve su to moji junaci. Nastavljam se na njih. Svi dolazimo iz iste loze. Nastavljamo inovirati i oblikovati tu glazbu. Vjerujem da su svi glazbenici multižanrovski orijentirani. Primjerice, Ron Carter je vjerojatno basist koji je ostvario najviše snimaka, ne kao jazz basist nego kao basist kojeg su semplirali hip-hop glazbenici. To nam govori o povijesti i ostavštini te glazbe.”

Izvan svake pameti

Kao bubnjar koji djeluje sa svojom suprugom, Baylor je umjetnički usko povezan s pjevačicom, a u toj situaciji treba biti pažljiv i diskretan, kao što je, primjerice, bio Billy Higgins koji je također jedan od bubnjara koji ga nadahnjuju. “Tek sad postajemo svjesni nekih stvari”, tvrdi. “Primjerice, gledao sam Billyja Higginsa kako svira s tim svojim poznatim smješkom. Mogli bismo također govoriti o Benu Rileyu. Sjećam se svirke s Kennyjem Garrettom prvog tjedna kad sam stigao u New York City. Ben je došao na koncert. Za mene je to bio blagoslov. Rekao je da mi želi pokloniti činelu. Nema ništa poput takvog komplimenta od tvojeg idola. Važno je ostati povezan s tom tradicijom. Osim toga obojicu povezujemo s velikim Busterom Williamsom. Ben i Buster su zajedno svirali u sastavu Sphere, a Jean je prošle godine sudjelovala u snimanju albuma “Unalome” Bustera Williamsa s Lennyjem Whiteom, Georgeom Colliganom, Stefonom Harrisonom, Bruceom Williamsom. Buster je jedan od najvažnijih razloga za postojanje Baylor Projecta. Mogućnost da Jeane sudjeluje u jazz projektu s njegovim sastavom jednostavno je nešto nevjerojatno. Osjećam se blagoslovljeno što nastavljam tu lozu i dio sam te ostavštine, ali mogućnost da slušam uživo toliko velikana nešto je posebno.”

Kad govorimo o poznatim suradnjama pjevačica-bubnjar odmah pomislimo na Abbey Lincoln i Maxa Roacha. Jedan od važnih segmenata njihovog stvaralaštva je protestna glazba. To nije mimoišlo ni supružnike Baylor. “U našoj se glazbi ogledaju vremena u kojima se to događalo, kao i stvarne priče, stvarne osobe”, objašnjava. “Primjerice jedna pjesma na našem albumu zove se “2020”. Također na jednom albumu je pjesma “Black Boy”. Te pjesme imaju veze s izazovima s kojima se suočavamo kao Afroamerikanci u Americi.”

No to je tek jedan od aspekata njihovog stvaralaštva. Zapravo na svoju glazbu gledaju kao na misiju koja je nešto više od same umjetnosti. “Osnovna zamisao za ovaj sastav je da neprestano budemo nadahnuti jer smo blagoslovljeni nadahnućem za glazbu dobivši dar od Boga”, objašnjava Baylor. “Važno je unošenje energije ljubavi, vjere, obitelji u kojoj se okupljaju svi naraštaji u slušanju Baylor Projecta i uživanju u tome, bez obzira jeste li petnaestogodišnjak ili ste u dvadesetima ili ste majka ili pradjed. Naša glazba pruža sigurnost u prostoru za sve naraštaje. Na sebe gledam kao na osobu koja je blagoslovljena darom za glazbu, koja može kultivirati ljude, prije svega svoju obitelj u St. Louisu u Missouriju.”

Pred kraj razgovora vratili smo se na ono čime smo i započeli. “Govorili smo o pojmu genij”, rekao je. “Današnji naraštaji često to poistovjećuju s pojmom virtuoz, ali virtuozi nisu uvijek usklađeni s konceptom sastava u kojem sviraju, nisu pravi članovi momčadi i ne razumiju suštinu sastava. Kad stupimo na binu postajemo nešto više. To znači da smo tijekom jednog i pol sata sposobni nadići ljudski um, odmaknuti ih od problema koje imaju u tom času, bez obzira jesu li imali dobar ili loš dan, odvesti ih u prostor koji kao da nije zemaljski. To je duhovno iskustvo. To je zapravo moj cilj, stvarati glazbu koja nastaje kao rezultat duhovnog iskustva, koja dopire do Boga. Za mene je to kao kad ljudi osjete ljubav, kao kad ljudi osjete nadahnuće, kad ljudi osjete ohrabrenje. Kad to uspijem ostvariti osjećam se kao genij koji se bavi glazbom. Genijalnost je neopisiva. To je za mene kao da napuštam svoje tijelo. Istinski genij je netko tko prima nadahnuće od više sile i dozvoljava da struji kroz njega. To je izvan svake pameti. Ponekad kad ste na bini, a ne osjećate se dobro, kad počnete svirati glazba struji kroz vas i iscjeljuje vas, kao što iscjeljuje i ostale.”

Preuzeto iz Novog lista od 26. studenoga 2023.

Izvještaji



Sve samo ne Luzeri u Klubu kulture


Prigušeni taktovi glazbenog „fusiona“ Chuia u pulskom Kotaču


Josipa Lisac obilježila 50 godina "Dnevnika jedne ljubavi"


Švesterovo u Tvornici


Moćan i energičan Zoster rasplamsao Tvornicu


Sunnysiders u SAX!-u promovirali album "27 Stitches"


KBO! nastupio u Tvornici


U lisinskom održan Symphonika On The Rock


Galerija fotografija: (ne)normalni u Tvornici


Bezvremenska Natali Dizdar nastupila u Petom kupeu


Žestoka rock svirka Kojota grmjela Tvornicom


Sjajna Jeboton Fešta u klubu Boogaloo


Urban&4 na samoborskom fašniku


Megadance party pretvorio zagrebačku Arenu u najveću diskoteku u Hrvatskoj


Mangroove - Acoustic special u Klubu Kazališta Komedija


Svemirko i Donkey Hot nastupili u rasprodanom Vintageu


Kaos 696 Winter War 2024 Tour


Galerija fotografija: Wanted Men - Johnny Cash Tribute


Letu Štuke u Sax!-u