Intervjui
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

U prvom ovogodišnjem koncertu iz sezone Jazz orkestra HRT-a 31. će siječnja u dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti kao gost uz ovaj Orkestar nastupiti Nenad Vasilić, srpski kontrabasist i skladatelj koji živi i djeluje u Austriji i Njemačkoj. Godine 2014. Vasilić je imenovan za veleposlanika za integracije pri kabinetu austrijskog kancelara, a 2018. za kreativnog ambasadora platforme “Srbija stvara”, u okviru projekta Saveta za kreativne industrije Vlade Republike Srbije. Godine 2017. Svjetska glazbena asocijacija Srbije dodijelila mu je najveće priznanje, nagradu “Vojin Mališa Draškoci”. Uz njega gost, solist na zagrebačkom koncertu bit će i harmonikaš Marko Živadinović.

Sloboda ljudskog duha ili jazz s akcentom

Vasilić je postao svjestan jazz glazbe kao šesnaestogodišnjak, nakon dugogodišnjeg sviranja klasičnog klavira i poslije toga sviranja bas gitare u rock bendovima. Odmah se zakačio za jazz i posvetio otkrivanju tajni te glazbe. “Bio je to trenutak kad sam dobio prvu ploču na kojoj sam čuo Raya Browna”, prisjetio se u razgovoru koji smo vodili uoči koncerta. “Tada sam se susreo izravno s jazz glazbom, onom najtradicionalnijom jazz glazbom s kojom sam se kasnije družio na studijima u Grazu. Međutim prvi okidač za bavljenje nekom vrstom jazza bio je u stvari fusion koji mi je tada, krajem 1980-ih i 1990-ih, bio vrlo zanimljiv. Prvi bendovi koje sam slušao bili su Chick Corea Elektric Band, Stanley Clarke, Weather Report itd. Nadahnjivali su me bas gitaristi iz tih i drugih fusion sastava. Nakon dugogodišnjeg klasičnog obrazovanja te ljubavi prema rock & rollu i heavy metalu, u jazzu sam vidio mogućnost napredovanja, mogućnost da se i dalje razvijam kao instrumentalist i mogućnost početka pisanja vlastite glazbe. Jednostavno u jazzu sam prepoznao slobodu. Sloboda i improvizacija, mogućnost da se uđe u svemir bez granica koji se zove jazz! To me najviše fasciniralo, taj skok u nepoznato, improvizacija, široka paleta različitih zvukova, osjećaj za estetiku koji su imali jazz glazbenici, koji imaju i dan danas, naravno, ali prije svega i univerzalnost jazza, to što se, recimo, fusion bandovi kao što su Elektric Band Chicka Coreae ili sastavi Stanleya Clarkea ili Billyja Cobhama također nazivaju jazzom, baš kao i Bill Evans Trio ili Oscar Peterson Trio itd.”

No Vasilić se nije zaustavio samo na fussionu. Proučio je sve inačice jazza i stvaralaštvo glazbenika kao što su Miles Davis, Charlie Haden, Paul Chambers i drugugi, kao i povijest te glazbe, ali i ono što ona predstavlja u današnjem trenutku. “Jazz kroz povijest je nešto što me odredilo, nešto na čemu sam radio godinama, nešto što sam učio, što me usavršavalo, što me ponovno definiralo nakon svih glazbenih smjerova koje sam imao sreću svirati kao klinac”, govori. “Na jazz sedamdesetih prije svega gledam kao na pokret slobode, slobode ljudskog duha i slobode čovjeka kao takvog. To je možda najbitnije u jazzu, kao i, naravno, kreativnost, smjelost da se dogodi smjer koji je toliko kreativan, koji je glazbeno vrlo zahtjevan, a s druge strane obraćao se masama. U to doba to je bila neka vrsta komercijalne glazbe. Jazz je danas nešto drugo. Poslije svega što se nazivalo jazzom u povijesti glazbe danas smo došli do trenutka u kojem jazz više nije samo američki glazbeni smjer. Postao je svjetski glazbeni smjer, možda zapravo sinonim za pristup glazbi, puno više nego sam glazbeni žanr. Nalazim veliko nadahnuće u tome da upravo to tko sam i odakle sam, znači glazba koju određuje mjesto gdje sam rođen i narod ili regija iz koje potičem, spojim s nečime što se zove jazz, a što ne mora obavezno biti bebop ili hard bop ili fusion ili da ima neko svoje konkretno ime ili konkretan žanr nego da jednostavno ima tu formu jazza. Prije svega želim da je u toj glazbi, s prve strane, iznimno zastupljena improvizacija, a s druge strane ono što je prema mojem mišljenju najbitnije u jazzu, a to je sloboda duha, sloboda misli, skok u nepoznato, ali sa svojim akcentom, znači jazz s akcentom.”

Olovka i papir

Vasilić tu glazbu, kao glazbeni pedagog ili gostujući solist i autor, nastoji približiti mladim glazbenicima, ne samo na berlinskom sveučilištu na kojem predaje. Primjerice na koncertu u Zagrebu svoju će glazbenu viziju približiti članovima Jazz orkestra HRT-a, ali i zagrebačkoj publici. “To je proces u kojem sam već više od dvadeset godina”, rekao je. “Imao sam priliku svoju glazbu svirati diljem svijeta, najviše po Europi, tako da već imam iskustvo s tim da jednostavno ljudima koji nisu porijeklom odakle sam ja pričam svoj jazz s akcentom ili svoj jezik koji ima standardnu formu jazza, znači opet univerzalan jezik. Sa zagrebačkom publikom i Jazz orkestrom HRT-a neće biti puno teže nego što je u Njemačkoj ili Srbiji. Jednostavno mislim da je to jezik koji se razumije - i jazz i Balkan zvuk koji njegujem već više od dvadeset godina i na kome radim i istražujem. Važno mi je da u jezik big banda, koji je alfa i omega jazza, unesemo novi zvuk, novi akcent, veliku dozu originalnosti koja pliva našim DNK, mojim DNK. Na taj način možemo jazz jezikom ispričati priču neke jedinstvene osobnosti. Kao u svim prilikama do sad kad smo izvodili ovaj program, prije svega je važan dobar ugođaj i razumijevanje među glazbenicima. Nakon razgovora s Mironom Hauserom, koji vodi Jazz orkestar HRT-a, shvato sam da s tim nećemo imati problem. Već je slušao tu glazbu. Kako mi je rekao tada je intenzivno slušao jedan od mojih prvih albuma, koji je objavljen prije više od dvadeset godina, tako da mi je drago da sam dobio poziv od Mirona. Od svakog benda se očekuje da uvježba sekcijske linije. Važno je da glazbenici dođu spremni, da taj orkestar već ima priliku probati taj repertoar prije nego što i mi dođemo na zadnje tri probe koje će se desiti neposredno prije koncerta. To je najvažnije, naravno uz razumijevanje žanra, razumijevanje estetike, pravi language, pravi jezik, u solima, u nečemu što bi pogodilo estetiku jazza, estetiku Balkan jazza kojim se bavim. Važna je i dobra radna atmosfera, dobar vibe koji bi nas sve povezao i omogućio nam da odsviramo dobar koncert u Zagrebu. Mi glazbenici smo jedna velika obitelj. S nekima od tih glazbenika studirao sam u Grazu. U zadnje vrijeme upoznao sam se s Mironovim radom. Znam da je surađivao s Big Bandom RTS-a i s nekim članovima tog Big Banda zasebno, tako da dio glazbenika iz Orkestra već poznam, a inače sam imao priliku surađivati s puno glazbenika iz Hrvatske.”

nv

Vasilić je plodan skladatelj. Napisao je većinu skladbi za svoje albume. Na programu zagrebačkog koncerta bit će deset njegovih skladbi koje su snimljene za neke od petnaestak albuma, koliko ih je objavio do sada. “Skladbe pišem na nekoliko načina”, objašnjava. “Najčešće sam za klavirom i tako razrađujem zamisli na koje me nadahnjuju dobri albumi koje čujem ili glazbenici s kojima surađujem ili jednostavno sam život, sve što se događa na dnevnom planu - emotivno, intelektualno itd. Svi ti doživljaji koji nas okružuju su nešto što me nadahnjuje i tako dođe do neke kompozicije, koja je ovakva ili onakva i ima različite motive. Prethodno ih snimim, ili na telefon ili jednostavno zapišem na notni papir. Razrađujem ih, pišem aranžmane. Nerijetko to radim uz kontrabas ili bas gitaru. Na taj način također pišem glazbu, a događalo se nekoliko puta da se i na putu, negdje, u nekom vlaku ili na ulici, pojavi zamisao koju snimim na telefon i ponekad na licu mjesta zapišem na notni papir ili je jednostavno zapamtim i kasnije je završim uz klavir ili kontrabas. Volim raditi na stari način, onako kako sam učio u školi, još kao klinac, a to je s papirom i običnom olovkom. Nisam vičan digitalnom načinu zapisivanja nota itd. Tako, eto, ili klavir ili jednostavno u glavi ili se desi s kontrabasom.”

Novi sleng

Vasilić specifičnosti balkanske glazbe inkorporira u jezik jazza, što je jedna od navažnijih osobnosti ovog glazbenika koji je, upravo zbog toga, ostvario osebujan glazbeni jezik. “To je glavna sfera mojeg interesa u autorskom dijelu mog rada”, tvrdi. “On se sastoji iz nekoliko različitih faza. Jedno od njih je, naravno skladanje glazbe sa svim utjecajima, sa svim glazbenim smjerovima koji su utjecali na moj razvoj, na moje glazbeno i ljudsko biće. Pokušavam svoje nasljeđe, znači ono tko sam i odakle sam, glazbeno i umjetnički donijeti i jednostavno spojiti ta dva svijeta. To je nešto na čemu se dugo radi. To se ne može dogoditi u petnaest minuta ili tjedan dana. To je proces koji traje tridesetak godina. To je filigransko uklapanje ta dva žanra, ta dva jezika: jazz i balkanskog jezika. Drugi dio te priče je instrumentalni, u kojem treba biti vičan sviranju nepravilnih ritmova: 7/8, 9/8, 12/8. Treba poznavati glazbalo, primjerice kontrabas ili u ritam sekciji bubnjeve, tako i kod solista: saksofone, klavir, kod harmonijskih struktura koje su specifične za Balkan itd. Naravno uvijek treba paziti da to ne zvuči banalno, da fuzija Balkana i jazza nikad ne ode na očiglednu stranu nego da bude upakirano u dozu profinjenosti. To je najvažnije za svaki jezik, pa i svaki novi jezik ili svaki sleng. Naime fuziju jazza i Balkana nazvao bih novim jezikom ili slengom ili onako kako ga najviše volim zvati - jazzom s akcentom, što jednostavno nastaje korištenjem tog jezika. To znači da sviram te skladbe sa svojim manjim sastavima: u triju, kvartetu, kvintetu, solo sviranju basa, također u duetima koje sviram više od dvadeset i pet godina. Uvijek pokušavamo nači novi način kako da u improvizacijama, solima, približimo ljudima taj novi sleng, novi jezik ili jednostavno žanr koji nije toliko popularan, nije tako masovan, a koji se zove Balkan jazz. To je jednostavno life time projekt. Time se, uz jazz i druge vrste glazbe, bavim cijeli život.”

nenad vasilic by petar purgar

Dva desetljeća profesionalnog djelovanja u Austriji Vasilić je obilježio izdavanjem notne knjige “Pjesmarica - 33 izvorne skladbe”. Objavio ju je kako bi dokumentirao i drugima približio svoj skladateljski rad sa specifičnostima o kojima govori. “Budući da note pišem rukom i to nije uredno nego je uvijek kao work in progres, u jednom trenutku sam odlučio sam ih digitalizirati, staviti note na papir”, objašnjava. “Učinio sam to kako bih pomogao drugima kad sviraju moju glazbu koju pišem godinama, da je bolje razumiju uz pomoć notnih podataka. To je bio jedan od razloga. Tako sam došao na zamisao da napravim “Pjesmaricu” s tridesetak mojih skladbi. S druge strane redovan sam profesor na Sveučilištu u Berlinu. Tamo sam šef katedre za kontrabas. Predajem kontrabas i bas gitaru, tako da mi je tamo također potrebna moja knjiga, kako bih studentima mogao brzo objasniti ono što se događa u mojim skladbama. S treće strane na neki način, budući da nas, predstavnika tog novog smjera - Balkan jazza - nema puno, držim da je moja dužnost dokumentirati svoj rad i na najbolji mogući način objasniti novim naraštajima, onima koji dolaze poslije nas, čime smo se bavili, zašto smo radili tako kako smo radili i da pružim informacije u svakom mogućem obliku: preko knjige, nota, vinila, CD-ova, digitalnih platformi, mnogobrojnih videa koje također produciram. Jednostavno pokušavam novim klincima, budućim jazz glazbenicima ili budućim inovatorima olakšati istraživanja o tome tko su bili ljudi koji su se bavili time.”

Afiniteti i estetike

Aranžmani za njegove skladbe, koje će biti na programu ovog koncerta, pisani su u Istočnoj i Zapadnoj Europi te u Americi. Radila su ih tri aranžera: jedan iz Austrije, jedam iz Beograda i jedan iz Kalifornije. Jedan je Stefan Heckel, profesor s akademije u Grazu, inače klavirist s kojim je Vasilić godinama surađivao, potom Vladimir Nikolov, profesor s akademije u Beogradu i saksofonist Sheldon Brown, profesor s akademije u Kaliforniji. “Sve je zapisano onako kako se inače piše za big band, a s druge strane mislim da i glazbenicima iz Jazz orkestra HRT-a zvuk balkanskog jazza na kojem radim nije stran jer ipak smo u istoj regiji”, govori. “Brižljivim aranžiranjem i vođenjem računa o estetskom dijelu te glazbe ili tog izraza koji smo, nadam se, uspjeli iznijeti kroz te big band aranžmane, došli smo do toga da Orkestar neće imati problema razumijeti oblik i formu skladbi. Zasnovane su na zvuku Balkana, ali u jeziku jazza, kako se to danas moderno u Europi i Americi zove - Balkan jazz.”

Vasilić je kao basist još u mladosti svirao s big bandovima, no to je samo jedan dio njegovog iskustva u tom kontekstu. Za njega je to pitanje izobrazbe i stjecanja neophodnih iskustava. “Ovdje je nešto drukčije”, tvrdi. “Ovdje se, prije svega, radi o autorskom radu, mojoj glazbi za koju sam izabrao aranžere i s njima odradio aranžmane za klasičan big band sastav. Trudim se što češće svirati ovaj program. Mogu izdvojiti naš koncert koji smo odsvirali prošle godine za Svjetski dan jazza u prepunoj dvorani Doma omladine u Beogradu s Big Bandom RTS-a koji je bio vrlo uspješan i medijski dobro popraćen. To je lijepo iskustvo. Nadam se da ćemo u Zagrebu ponoviti takvo lijepo iskustvo, druženje, fantastičan vibe i, prije svega, ono što mi je najzanimljivije, originalnost. Naime, što se tiče Balkan jazza u izvedbama s big bandom, to nije nešto s čime se srećemo svaki dan. Smjer u kojem sam želio ići, pripremajući ovaj program, jasno je definiran samim aranžmanima. Dok smo ih radili naglasak je bio na tome da se ponovno sretnu jazz i Balkan music, znači da se te dvije moje velike ljubavi sretnu na jednom mjestu na kojem će Balkan postati malo univerzalniji jezik, a jazz jezik s akcentom. Tako jazz ostaje jazz, samo dobije novu boju, a Balkan ostaje Balkan, samo dobiva novu univerzalnost. Na taj način dobivamo novi izraz koji se zove Balkan jazz. S ovim sam aranžmanima pokušao abecedom jazza, big band formacijom, znači osnovnom formacijom jazza, ispričati priču koja dolazi s potpuno drugog mjesta, kao što je taj big band, znači da spojim dva svijeta u jedan.”

nenad vasilic by jovan gojkovic

Vasilić i sam inače piše aranžmane i to za razne formacija. “Nemam određeni koncept pisanju aranžmana”, objašnjava. “Radi se o tome da sam nadahnut različitim glazbenicima. Chick Corea je glazbenik koji me najviše nadahnjuje u pisanju. Zanimljiv mi je njegov našin aranžiranja, kao i njegova postavka forme, ali i neke jednostavnije forme poput onih trija Oscara Petersona ili Billa Evansa. Keith Jarret se na drukčiji način bavio jednostavnim formama kao što su dvodjelne ili trodjelne skladbe. Trudim se da aranžmani služe skladbama, samim melodijama ili harmonijskim strukturama koje su ispod tih tema. Trudim se osmišljavati glazbu u trenutku za bend s kojim sviram, a također volim voditi bendove kroz duže razdoblje, da aranžiram skladbe upravo za taj bend, znači za konkretne glazbenike s kojima sviram. Ako je to klavirski trio pristup aranžmanima je na jedan način. Za trio s kojim sad najčešće sviram, a to je harmonika, saksofon i kontrabas, bez bubnja, imam potpuno drukčiji pristup aranžiranju. Kad sam radio za veće bendove u kojima sam imao, primjerice, klavir, saksofon, bubanj, bas gitaru itd., drukčije sam aranžirao. Znači aranžmane prvenstveno pišem isključivo u službi skladbe, potom u službi samog sastava s kojim radim i kao treće, iako ne manje bitno, jednostavno za te konkretne glazbenike s kojima radim, poznajuću njihove afinitete, njihovu estetiku i mogućnosti.”

Začini u glazbi

Posebnosti glazbe Balkanske regije nisu jedine koje Vasilić proučava i koristi za oblikovanje svojih djela. S jednakim žarom prihvaća, proučava i koristi glazbe raznih kultura. “Objašnjenje je jednostavno”, kaže. “Jazz se desetljećima smatrao jezikom američkih crnaca, ali u međuvremenu je postao univerzalan, svjetski jezik. Tako je sa mnom. Srbija je prebogata zemlja, cijela regija je prebogata glazbom i to u najrazličitijim glazbenim smjerovima. Nije dovoljno reći balkanska glazba zato što se u Rumunjskoj svira na jedan način, u Bugarskoj na drugi način, u Hrvatskoj se svira na treći način, u Bosni na četvrti. U samoj Srbiji - ja sam iz Niša, s juga Srbije - od južne regije do sjevera, do Vojvodine, imamo četiri ili pet različitih načina sviranja te glazbe, od nepravilnih ritmova, preko čočeka do dvojki, kako ih zovemo, ili kola itd. Iznimno je bitno da prije svega razumijem glazbu svoje kulture kako bih mogao napraviti susret te kulture s jazzom koji je univerzalni jezik. Kad već dođe do toga da netko počne izučavati svjetsku glazbu ili glazbu koja ima drugo naslijeđe u odnosu na jazz i kad se upotrijebe sistemi pretraživanja vlastite glazbe, čovjek naravno traži i dalje ono što je zanimljivo u ostalim glazbenim smjerovima iz drugih dijelova svijeta kao što je Afrika ili Brazil ili Argentina itd. Puno je glazbenih smjerova koji su iznimno zanimljivi i koje volim koristiti kao začine u svojoj glazbi, pogotovo latinoamerička glazba koja ima sličnost s našom, balkanskom glazbom ili flamenkom koji također ima sličnosti s balkanskom glazbom. Važno je razumijeti druge kulture da bismo mogli shvatiti koliko je naša kultura važna, a samim tim se i otvoriti prema kulturama ostalih naroda.”

Zapravo svi koji se upuštaju u takav glazbeni koncept moraju puno istraživati i stjecati iskustvo surađujući s glazbenicima iz raznih podneblja. S mnogima od njih pronašo je zajednički jezik i ostvario važnu suradnju, među ostalima s Richiem Beirachom, Johnom Hollenbeckom, Markom Murphyjem, Sheilom Jordan, Laurie Antonioli, Klemensom Pliemom i Armendom Xhaferijem. “Istražujem slušajući albume, radeći s ostalim glazbenicima iz svih strana svijeta, predajem mladim ljudima koji također nisu samo iz Amerike ili Europe nego iz cijeloga svijeta”, govori. “Imam kontakt s puno različitih glazbenika iz puno različitih kultura, puno različitih zemalja. Jednostavno kombinacijom diskografije koju stalno istražujem i muziciranjem sa svim tim mladim ili već formiranim, ozbiljnim, poznatim glazbenicima, uspijevam doći do spoznaja koje su mi važne u mojem daljnjem radu. Mogu navesti neke predstavnike Balkan jazza. To je, recimo, prije svega, najstariji Vlatko Stefanovski s kojim sam puno puta svirao u zajedničkim, ali i u tuđim projektima. U Beču smo svirali kao duo, primjerice u klubu Porgy & Bess. Godinama se poznajemo i imam sreću da to radim s njim. Tu je i Bojan Zulfikarpašić, klavirist iz Beograda koji živi i radi u Parizu, potom rumunjski saksofonist Nicolas Simion koji mi je također bio zanimljiv. Više od pet godina svirao je u mojem bendu. Također bugarski saksofonist Vladimir Karparov koji također živi u Berlinu i više od deset godina bio je u mojem bendu. Neke od prvih dueta svirao sam s hrvatskim glazbenikom Zoranom Ščekićem. Izvodili smo obrade slavonskih i vojvođanskih pjesama. Također radio sam s mnogim izvrsnim bugarskim glazbenicima kao što su Martin Lubenov, Petar Ralchev, Nedjalko Nedjalkov, Peyo Peev itd. Osim toga ukazala mi se prilika za suradnju s Tamarom Obrovac koja je također predstavnica Balkan jazz projekta ili world jazz projekta koji se bavi istraživanjem istarske glazbe i spajanjem istarske glazbe s jazzom. Tu su i Bilja Krstić, Amira Medunjanin itd.”

Preuzeto iz Novog lista od 28. siječnja 2024.



Izvještaji



Glenn Miller Orchestra u Lisinskom


Widowspeak u Močvari - sjajna večer indie glazbe


Glazbeni dox - od Ryuichija Sakamota do Nicka Cavea


Drito X - večer 2.


Drugi dan Rock Massacre Festa


Krcata prva večer desetog Drito festivala


Prvi dan Rock Massacre festa u grunge tonu


CHUIte i poCHUite kako su CHUI osvojili Split


ekstaza u Tvornici na promociji novoga albuma Jonathana


Brkovi potpisivali vinil u Dirty Old Shopu


Bajaga i Instruktori u Tvornici


Galerija fotografija: Ozric Tentacles i Silas & Saski


Finntroll, Metsatöll i Suotana u Vintageu


Galerija fotografija: Ljetno kino u klubu Sax!


Galerija fotografija: Gajnice vrište


Silovita nesebičnost Manntre


Jelusick u riječkom Pogonu kulture - Ima li nade za nas?


Jelusick u Tvornici kulture


Savršeno pakleno uz Savršene Marginalce u rasprodanom Vintageu