Bendovi koji su neusporedivo bolji uživo nego na studijskim snimkama su istinski umjetnici i zbog njih muzika dobiva puni smisao. Energija koja se događa na dobrim koncertima je puno više od samog muzičkog doživljaja i za nju su potrebni svi učesnici; i bend i publika. Triggerfinger je jedan od takvih bendova, bend kojeg treba čuti uživo, proživjeti to iskustvo zajedno sa njima. Ja sam se na njih navukla odmah na prvom susretu prošle godine na Špancirfestu, a sad nakon ovog drugog koncerta, potpuno sam sigurna da ovo nije prolazna romansa i da će ljubav potrajati.
Jučerašnji nastup Belgijanaca u zagrebačkoj Tvornici kulture, na vidno iznenađenje svih koji su došli održao se u Malom pogonu. Taj prostor je bio taman dovoljan za publiku koja je došla na vrijeme da čuje predgrupu Gatuzo. Zagrebački dvojac rokerskih pobuda (Damir Trkulja Šiljo - gitara i vokal, Goran Martinjak - bubanj) predstavili su se u nekih pola sata nastupa i bili jako dobro primljeni od publike. Dopala mi se jako njihova žestina u sviranju, dok mi vokalno nije bilo baš zanimljivo. Dva instrumenta koji kvalitetno, zanimljivo i glasno sviraju rock, bio je to jako dobar uvod u ostatak večeri.
Triggerfinger ima tri instrumenta, ali i tri vrlo specifične osobnosti i energije spojene u jednu zajedničku kreativnu energiju punu sklada i suprotnosti. Postoje od 1998. godine i ako ćemo po Wikipediji onda oni sviraju stil hard rock, blues rock, indie rock, stoner, a mnogi ih uspoređuju i sa legandarnim bendovima Cream i Led Zeppelin. Svega toga ima u njihovoj muzici, ali ima i puno više. Ima onog, samo njihovog, zbog čega ih nebi uspoređivala ni sa jednim bendom.
Izvan Belgije postali su poznati obradom pjesme Lykke Li "I Follow Rivers" 2012. godine, koja nikako ne odaje duh i vrstu muzike koju u stvari Triggerfinger sviraju. Sat i pol svirke se sastoji uglavnom od vrlo žestokih i psihodeličnih stvari i odlične komunikacije sa publikom, a pogotovo je u tome dobar miljenik publike otkačeni bubnjar Mario Goossens.
Ruben Block je podjednako dobar gitarista kao što je zanimljiv i pjevački, sa jednom dozom karizme koja dobro prolazi kod ženske publike. Basista Paul Van Bruystegem je možda najmanje komunikativan s publikom, ali bi rekla da je to samo na vokalnoj razini. Svo troje umjetnika imaju svoju priču u tom bendu i koliko god da su različite te scenske uloge savršeno odgovaraju u konačnom produktu, a to je muzika.
Set lista je izgledala ovako:
Black Panic
And There She Was, Lying in Wait
By Absence of the Sun
Halfway Town
On My Knees
My Baby's Got A Gun
Camaro
Perfest Match
Let it Ride
All This Dancing
Is It
Bis:
Off The Rack
I Follow Rivers
Cherry
Odličan koncert mora imati i odličnu publiku da bi to bio potpun doživljaj, a jučerašnja publika zaslužjuje svaku pohvalu. U takvoj gužvi gdje se jedva moglo micati, u prostoriji gdje je kisik bio još samo u tragovima uživati u muzici mogu samo oni koji ju istinski osjećaju.
A Triggerfinger se osjeti. I stvarno su prava poslastica. Eto i sad osim čokolade i piva postoji još jedna asocijacija na nešto odlično iz Belgije. Na odličan bend čiji nastupi uživo su stvarno nešto posebno.
