Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

20160509 222217

Iskreno rečeno, nije Dunav ništa više poplavio od studenog 2012. godine kada sam po prvi put imao priliku čuti i vidjeti, po mišljenju mnogih, jedan od ponajboljih live bendova. No, zato su Muse superiorno opravdali odgovornost koju takva činjenica nosi, dapače, ljestvicu su podigli na viši nivo. Jer njihov osebujan nastup stvorio je trenutnu čaroliju koja je već s prvim taktovima naprosto omađijala nekih 12 do 14 tisuća prisutnih.

No, da mi krenemo redom. Muse su svoju rotirajuću pozornicu s centralnim krugom i dva dijametralna kraka, koja podsjećaju na završetke gitarskih vratova, postavili (opet) u Stadhalle, dvorani kao stvorenoj za koncerte na najvišem nivou. Naravno da je krug pozornice predviđen za poslovično staloženu radilicu Dominica Howarda, dok su se krakovima naizmjenično šetali Matthew Bellamy (svojevremeno nominiran za jedan od najboljih riffova 21 stoljeća u „Plug In Baby“) i Chris Wolstenholme (također nominiran za jednu od najbolje odsviranih bas dionica u „Hysteria“). A sam pogled na svu silu rasvjetnih tijela, lasera obećavao je nezaboravnu fantaziju – spregu zvuka i svjetla kakvu samu Muse znaju napraviti.

DSC02149

Za ugrijavanje prisutnih pobrinuo se nizozemski bend De Staat. Kako opisati njihovu glazbu, a pri tome ostati fin? Kombinacija dječjih brojalica pomiješana s beskonačnim ponavljanjima glavne fraze (nešto kao kod elektronske glazbe) uz bjesomučno sviranje dva takta na basu te prenaglašeno isticanje bubnjeva, koji su dodatnim ozvučenjem naprosto prekrili cijelu zvučnu sliku i nije baš za neku pohvalu. Jednostavno dosadno, iako su prvenstveno zbog ritma pobrali relativno dobar aplauz. Muse naprosto nemaju sreće (ili je u pitanju nešto drugo) u odabiranju predgrupa. Na gore spomenutom koncertu iz 2012. godine pozvali su bend Something, something, za koje sam baš zločesto napisao da bi trebali promijeniti ime u Nothing, Nothing.

Desetak minuta prije 21 sati svijetla se gase uz prave urlike svih prisutnih i tri momka u crnom se nakon kratkog intra penju na pozornicu da bi baš iz prve dobro opleli po instrumentima. Uvodna „Psycho“ pa „Reapers“ (obje s novog albuma) bile su tek lagano zagrijavanje za sljedeći dvojac, od kojih se adrenalin peo u visine. „Plug In Baby“ (s albuma Origin Of Symetry) već je njihov nezaobilazan klasik s kojom su parter preobratili u veliki zbor, a tribine podigli na noge junačke. Pa kada je iza nje na pladnju posložena još jedna poslastica „Dead Inside“ otvarajuća s novog albuma, postavilo se ono slatko pitanje: Bože, što nas još čeka.

DSC02161

Igra svjetlosnih perli u savršenoj je korelaciji s impozantnim zvukom. Znam da će netko primijetiti da  pravom rock bendu svjetlosni efekti nisu potrebni, glazba je jedino mjerilo vrijednosti. Muse JESU PRAVI ROCK BEND, tu nema nikakve sumnje, njihova glazba nikoga ne ostavlja ravnodušnim pa kaleidoskop boja treba jednostavno prihvatiti kao dodatni bonus koji u niti jednom trenutku nije skrenuo pažnju s već poznate čvrste i kompaktne svirke.

Slijedi još jedan dvojac, koji je eruptirao među prisutnima. Zborsko pjevanje u „Supermasive Black Hole“  (s malim introm iz „Voodoo Child“) te zarazno pljevljiva „Starlight“ bile su „probni balon“ za zasigurno najveći trenutak večeri, za „Hysteriu“ i „Time Is Running Out“. I nije potrebno ništa dodatno kazati.

Čuli smo i jednu za njih netipičnu - „Madness“ koja je zvučala tako svježe i očaravajuće, kao i malu školu kako se trebaju nadopunjavati bas i bubanj, kroz koju su nas proveli Chris i Dominic. Vidjeli smo i mnoštvo konfeta, traka, velike balone, pa čak i jedan  dron - sve je to bilo u stilu izreke „kruha i igara“.

DSC02173

Sam kraj koncerta pripao je totalno kaotičnoj „Mercy“ (također s novog albuma, a onda nam zvuci usne harmonike iz Morriconeove „Čovjek s usnom harmonikom“ nagovješćuju i sam kraj koncerta. Riječ je o poslovično zatvarajućoj „Knights Of Cydonia“ u kojoj je cijeli bend ispalio zaglušujuće rafale u sprezi s pomahnitalom rasvjetom u apsolutno nezaboravnom trenutku u vremenu i prostoru.

Svi znamo da se nakon ove kompozicije Muse nikada ne vraćaju na pozornicu. S osmjehom od lica do lica ipak smo prihvatili tu činjenicu, iako bi ih mogli slušati još dobar sat vremena. Neosporna je činjenica da smo bili smo dio glazbene povijesti, jer će upravo zbog ovakvih bendova rock živjeti vječno. Jedina „zamjerka“ odnosi se na neuvrštavanje dva klasika iz njihove zbirke sabranih djela – „Resistance“ i „Stocholm syndrome“ koji bi ovaj koncert uveli u vode savršenog, a znamo da savršenstvo ne postoji.

A vi koji se palite na Bobana Rajovića i ostalu kamarilu, pokušajte se jednom prošvercati na jedan ovakav koncert. Možda doživite glazbeno preobraćenje. Za spas vaših duša.