Zasigurno nema glazbenog pravca koji ima toliko podvrsta kao što je slučaj s Hard/Heavy/Metal (HM u nastavku) scenom. Pitanje je samo ima li opravdanosti u činjenici da se ponekad nevidljivom nijansama pridodaje status podžanra, a koje su često znale biti rezultat mudrovanja (ili mlaćenja prazne slame) pojedinih novinarskih pera. Čak ni u bluesu ne postoje takve podjele; samo nam treba dočekati očito komičan trenutak kada će se pop/rock započeti dijeliti na ljetni, zimski, onaj s aromom vanilije ili lavande - da baš budem malo zločest.

Priznajem da metal nije moja prva glazbena preferencija, no iskustvo i godine mi daju pravo da prepoznam je li ponuđena glazba dobra ili loša, unatoč notornoj činjenici da se o ukusima ne smije raspravljati. A glazbena bilježnica koju su kroz dugi niz godina ispunili junaci ovog članaka sasvim sigurno spada u dobro štivo.

Obzirom na broj godina provedenih na tako šarenoj i osebujnoj sceni, Iron Maiden su isključivo svojom glazbom, iskrenim pristupom prepunom pozitivne energije, dobrom svirkom i odličnom kajdankom osigurali status ikone metal scene. Oni su sasvim uspješno u centar zbivanja postavili gitaru, koja noseći strukturu osnovne teme pravi povremene izlete u njenom dodatnom koloriranju pa to na momente, u okviru trenda HM daje dodatnu dozu zanimljivosti i uzbudljivosti. Poput njihovih, kolega uspjeli su nanovo u glazbu vratiti junake gitare, inteligentnom su sintezom poznatih HM elemenata, te nadasve neobuzdanom energijom, s lakoćom izgradili status perjanice HM.

Ovo je njihov drugi posjet Splitu, razlog je zaista teško dokučiv (je li u pitanju dobra spiza), ali je nadasve poželjan.

Oko Spaladium arene mogla se vidjeti prepoznatljiva ikonografija, momci i cure u 99% crnim majicama nedvojbeno su dali do znanja kakvu glazbu ćemo slušati.

Zagrijavanje publike pripalo je grupi „The Raven Age“ tipičnom predstavniku žanra, koji i nije specijalno oduševio okupljene.

Za razliku od prvog splitskog koncerta koji je kasnio više od par sati, ovog puta svjetla se gase točno u 21 sat, kada se na ekranima prikazuje animacija guste prašume u kojoj je u gustim lijanama zapeo avion kojeg gigantska ruka lansira prema gledalištu, a onda je uslijedio audio – vizualni pakao.

Na scenu istrčava „prva postava“ najboljeg HM benda, šestorica majstora (tri gitare, bas, bubanj i naravno Bruce Dickinson) te od starta kupuju publiku svojim nastupom. Gitarska trojka skače, mijenja pozicije, vrte i bacaju gitare na zaista reprezentativnoj pozornici kojom bez ikakve dvojbe dominira dobri duh benda, njihov pilot doslovce i literalno.

Vokal je u HM ustvari ponekad i vodeći instrument, Bruce svoj ne štedi niti malo. Publiku (u kojoj smo vidjeli albansku, makedonsku i BiH zastave) definitivno je kupio uobičajenim pozdravljanjem Lijepe naše, uz napomenu da su oni (Englezi) od nas ukrali najboljeg trenera koji je završio u West Hamu. „Vratiće se on, samo će to potrajati “.

„Speed of light“ (ne ona od Coldplaya) s posljednjeg albuma „The Book Of Souls“ iz 2015-te „Children of the Damned“ u startu su polučila dobro raspoloženje, ruke su u zraku, nije izostalo ni zborno pjevanje gotovo cijelog auditorija, a odlična atmosfera nastavlja se u „Tears of a Clown “, također s posljednjeg albuma.

Preko 6 minuta trajala je „The red and the Black“ u kojoj je kroz gitarska sola dokazano tko je bez dvojbe centralni instrument oko kojeg se sve vrti. Bruce kako koncert napreduje postupno skida odjeću (počeo je u debeloj majici dugih rukava), no za izvođenje sljedeće kompozicije na sebe je navukao vojničku uniformu, a u ruke uzeo zastavu poznatiju kao Union Jack, jer na red je došla jedna od njihovih poznatijih „The Trooper“.

Bruce malo lamentira oko sudbina raznih imperija koje se na kraju ipak urušavaju, pa nam uz poruku zajebi imperije, važna je jedino glazba i zabava, najavljuje jednu od udarnih – „The book of souls“ uz očekivanu reakciju gotovo svih prisutnih. Odmora nema jer slijedi još poznatija i za publiku kao izmišljena „Fear of the dark“.

Publika, njih oko deset tisuća reagira kao jedinka, ruke u zraku uz nezadrživu poruku da su još gladni buke i bijesa koji su nam Maidenovci tako pošteno isporučili. I dobili su još tri pjesme, kao njihov uobičajeni završetak svakog koncerta – „The number of the beast“, „Blood brothers“ i „Wasted years“.

Tako je iz poznatu Monty Pythonovsku „Always look on the bright side of life“ završila jedna odlična prezentacija svega onog što HM i dalje pruža armijama svojih vjernih pratitelja.

Uspoređujući ovaj koncert s onim prvim na Poljudu, može se s lakoćom primijetiti velika razlika kako u kvaliteti zvučne slike (mala zamjerka ide na račun ozvučenja vokala), odziva publike koja je napravila zaista odličnu atmosferu, kao i cjelokupne scenske scenografije.

Prije par dana sam bio na koncertu Neil Younga i trebalo mi je vremena za pravo uključivanje u atmosferu ovog koncerta, no objektivno, bez obzira na moju glazbenu preferenciju treba kazati kako je ovo bio prvoklasan glazbeni događaj koji će, nadam se biti ipak posjećeniji od rugobe cajkaškog festivala pod nazivom Ringišpil.

Setlista

If Eternity Should Fail
Speed of Light
Children of the Damned
Tears of a Clown
The Red and the Black
The Trooper
Powerslave
Death or Glory
The Book of Souls
Hallowed Be Thy Name
Fear of the Dark
Iron Maiden

BIS
The Number of the Beast
Blood Brothers
Wasted Years