Depeche Mode su u okviru svoje „duhovne“ turneje ovaj put zaobišli Hrvatsku, te su svoju karavanu na jednu večer zaustavili u Ljubljani u kojoj nisu bili više od deset godina. Hrpa autobusa, popunjena ljudima željnih velikih koncerata, evocirala je vremena s kraja devedesetih kada su gomile naših ljudi redovito pohodile bliže i daljnje, veće i manje europske gradove zbog njihove bolje koncertne ponude velikih i jakih izvođača. Organizator prijevoza, Svikoncerti.eu, je u strahu od revnih europskih carinika zakazao pokret već u podne, tako da smo ostali prikraćeni i za duži jutarnji drijemež, i za popodnevni pižolot. Al mala je to žrtva za biti dionikom nove mamutske turneje benda top kalibra i najvećih performansi kakav DM zasigurno jest. Strah od schengenskog carinika ionako se pokazao neopravdan. Valjda smo pronašli neku vezu i magičnu granicu između civilizacije i barbarskih zemalja, prošli smo prilično brzo.

Tmurna i kišna nedjelja u Ljubljani, nije zaustavila fanove da cijeli dan bauljaju oko dvorane Stožice, čekajući svečano otvaranje, early entry i konačnu katarzu kroz adrenalinsko pražnjenje. Već neko vrijeme kod ovako velikih produkcija, koncertna satnica ide k'o po špagici. U neka druga vremena, koncert predgrupe bi tek počeo, dok danas u isto to doba, glavni izvođač svoj nastup privodi kraju. E da, za predgrupu su odabrani rock duet, The Raveonettes. Ako ih je netko zapamtio, svaka mu čast.

Dakle, točno u 21h, uz zvuke Beatlesa i njihovog „Revolution“, na scenu se penju basildonski misionari s pratećim bendom, i propovijedaju nam malo svoga „Duha“, uz naravno obvezatni britanski autoironijski duhoviti odmak. Corbijnove animirane nogice stupaju na velikom ekranu. Ne treba ni spominjati delirij u dvorani koju je osim dosta naših i domaćih, pohodio i značajan broj Talijana.

Dave Gahan sa svojim hipnotičnim, pomalo feminiziranim pokretima i mamojebačkim glasom, Martin Gore sa svojim jednostavnim i efektnim solažama, pulsirajući prateći muzičari i Andrew Fletcher, koji na svom postolju, u kraftwerk-pozi, radi..što li već radi...(čovjek valjda ima najbolji posao na svijetu). Glazbeni dekor i kulisa za poželjeti. U tom trenutku ne želite biti igdje drugdje. Depeche Mode u svojoj punini.

Užitak je slušati njihove pjesme i uživo gledati Gahana dok se kreće pozornicom i svojim seksi pokretima mami vriskove žena u ne baš najmlađim godinama. Čovjek je neki dan navršio 55 godina. Spavaš li mirno Miče Đegeru? Fenomenalni, i dosta slični frontmeni stare škole.

Najviše pjesama je izvedeno s aktualnog „Spirit“ albuma, kako je valjda i normalno. No nekako se čini da je cijeli prvi dio koncerta, bio nekako downtempo. Možda da su za promociju odabrali življe komade s recentnog djela, kao što su „Scum“ ili „You Move“, atmosfera bi cijelo vrijeme bila usijana. Ovako su nas pomalo neočekivano počastili s „Corrupt“ sa „Sound of Universe“. S druge strane, genijalna i koncertno zahvalna „A pain that I'm used to“, izvedena je nekako zbrzano i monotono. U tom dijelu je možda falila koja iskra više. Za dodatne efekte i iskru više se pobrinuo Corbijn, s pratećim spotovima koji su se prikazivali na velikom platnu iza benda od kojih su „In your room“ i „So much love“ najviše iskočili.

Nismo se niti snašli, a već je došlo vrijeme za Goreove sentiše. Kako se publika za njegovog solo nastupa dosta umirila, Gore je izašao na mulić i par puta izveo Mišu Kovača. Inače je Gahan dosta rijetko koristio izlaske na mulić i iznenađujuće malo se isticao u odnosu na bend, što je u prijašnjim nastupima bilo pravilo. S tribine se činilo da nakon dugo vremena ponovo nastupaju i žive kao bend, da su kriš-kraš svađe svakog sa svakim stvar prošlosti. Po povratku Gahana na binu, čak je pao i prisni zagrljaj.

Življi dio setliste počinje s „Everthing counts“. Legendarna „Stripped“ nastavlja dobitni niz. Posebna verzija „Enjoy the Silence“, možda je bila i vrhunac koncerta. Ta je pjesma valjda toliko magična, da kako god da je izvedete, opet je vrh. Za regularni, odnosno himbeni kraj nastupa, odabrana je „Never let me down“. Po nekim statistikama, ona je njihova najizvođenija koncertna pjesma. Naravno da je publika urlala i tražila još.

Po bisu, Martin se ponovo prima gitare i izvodi „Somebody“. Počast Bowieu odana je kroz dosta dobro izvedenu „Heroes“. A „I feel you“, opet u nekom drugačijem aranžmanu, bila je drugi vrhunac. Novi moment s odličnim bubnjevima je bio šlag koji se prelijevao s torte. „Personal Jesus“ je odsvirana za odjavnu špicu. Dvorana Stožice se tresla. Doslovno.

Reflektori su se palili najsporije moguće, a publika je tražila...kisik. Depeche Mode su zicer za odličan nastup. Čak i kad mislite da se moglo bolje sa set listom. I da odsviraju sve pjesme unatrag, opet bi bilo dobro.

Popis izvedenih pjesama:

 - intro: the Beatles - Revolution
1. Going Backwards
2. So Much Love
3. Barrel of a Gun
4. A Pain That I'm Used To
5. Corrupt
6. In Your Room
7. World in My Eyes
8. Cover Me
9. Home (vokal - Martin Gore)
10. A Question of Lust (vokal - Martin Gore)
11. Poison Heart
12. Where's the Revolution
13. Wrong
14. Everything Counts
15. Stripped
16. Enjoy the Silence
17. Never Let Me Down Again

Bis:
18. Somebody (vokal - Martin Gore)
19. Walking in My Shoes
20. Heroes (prepjev - David Bowie)
21. I Feel You
22. Personal Jesus