Prošle srijede, 27. veljače 2019. američki alternativni bend „The Lemonheads“ nastupio je u Zagrebu u sklopu promotivne turneje posljednjeg albuma „Varshons 2“. Bio je to koncert od kojega sam podosta očekivao, ali kad vidim zamotane gornje tribine Tvornice, znam da se ne očekuje previše ljudi i da nije prodano previše ulaznica. Nema veze, pravi bendovi sviraju srčano i predano i za nekoliko stotina ljudi. Tako je nekako bilo i te srijede 27. veljače 2019. u Tvornici.
Kao predgrupa nastupio je Karl Larsson, švedski pjevač i gitarist grupe „Last Days Of April“, indie benda iz Stockholma, koji djeluje od 1996. godine. Nastupio je s akustičnom gitarom pred gotovo praznom Tvornicom i izvodio pjesme s nekih od njihovih čak devet studijskih albuma i ponekom svojom samostalnom skladbom. Karl je zvučao uvjerljivo, stvorio je toplu i intimnu atmosferu, odsvirao nekoliko lijepih balada u stilu Neila Younga i ostvario dobar kontakt s publikom. U obraćanju publici rekao je da je prvi puta u Hrvatskoj, pohvalio ljepotu Zagreba i izrazio žaljenje što nije stigao posjetiti „Muzej prekinutih veza“. Završio je nakon nekih pola sata svirke i jedino za čime možemo žaliti jest što nije sa sobom poveo cijeli svoj matični bend.
Zvijezde večeri „The Lemonheads“ počeli su s nastupom u 22 h. Koncert od nekih 20-ak pjesama, koje mijenjanju od nastupa do nastupa (navodno barataju sa 60-ak uvježbanih pjesama koje onda prilagođavaju prostorima na i u kojima sviraju), ovoga su puta otvorili pjesmom „My Drug Buddy“ s odličnog albuma „It's Shame About the Ray“, te nastavili s „Hospital“, „Down About It“, „The Turnpike Down“, „The Great Big No“, „Rudderless“ i „I Just Can't Take It Anymore“.
Nastupili su u tročlanoj postavi, nizali su pjesme kao na tekućoj vrpci, zvuk je bio pun s kvalitetnim pratećim vokalima. Svirali su kombinaciju pjesama „Lemonheadsa“, poneku pjesmu sa solo albuma Evana Danda, jedinog preostalog člana izvorne postave ovoga benda koji je osnovan prije više od trideset godina. Na pjesmi „Outdoor Type“ pokazali su da se odlično međusobno razumiju, na „Abandoned“ Evan je odsvirao odličan solo, „Glad I Don't Know“ je imala izuzetno dojmljivu izvedbu, ali cijelo vrijeme mi je nešto nedostajalo. Naime, nisu ostvarili gotovo nikakav kontakt s publikom. Završili su službeni dio nastupa oko ponoći, a zatim se na pozornicu vratio sam Evan Dando. Malo je uštimavao akustičnu gitaru pa se prebacio na električnu, na opće oduševljenje publike i samostalno popunio 15-ak minuta stanke. Nakon toga vratila se i ritam sekcija kako bi poentirala s nekoliko žešćih stvari. I premda smo vjerojatno očekivali njihovu nezaboravnu verziju pjesme „Mrs. Robinson“, „Luca“ ili „Brass Buttons“ kad ih već nisu stavili na sam početak koncerta, to se nije dogodilo.
Praznina Tvornice na početku nije slutila na dobro, koncert „The Lemonheadsa“ djelovao mi je brz i smušen, ostaje mi dojam da (osim nešto najvatrenijih obožavatelja) publika i bend nisu kliknuli. Štoviše, mišljenja sam da kada bi Karl Larsson doveo cijeli „Last Days Of April“, Šveđani bi Amerikancima ukrali show.