Večer kada je Niklas Kvarforth sa svojim Shiningom nakon dugih trinaest godina posjetio Budimpeštu i zapjevao na pozornici kluba Blue Hell/Kék Yuk, ostat će u povijesti grada upamćena ne po čarobnom Shiningovom koncertu, nego po velikoj tragediji kakvu grad dugo nije doživio – u brodskoj nesreći na nabujalom, hladnom Dunavu, koji prijeti izlijevanjem iz korita, živote je izgubilo sedmero ljudi.
Užas me hvata i od same pomisli da sam na povratku s koncerta gledala sva ta kola hitne pomoći, policiju i obalnu stražu kako patrolira rijekom, vjerujući da nekog opet hvata paranoja oko imigranata i terorista. Ali da se maknem daleko od života koji piše crnu kroniku, vratit ću se na sam početak i taj nefotogenični, underground klub koji je dom prominentnim imenima black metal scene kad god svrate u grad.
Cijeli je program kasnio preko sat vremena iz nama nepoznatih razloga, ali je promotor koncerta uredno i na vrijeme obavijestio posjetitelje kada otprilike mogu očekivati početak. Meni je ovo kašnjenje i dobro došlo jer sam zbog išijasa završila na hitnoj gdje su mi dali blokadu i nekakve omamljujuće tablete protiv bolova. Nije bila baš najbolja ideja nakon toga ići na koncert, ali znate onu – samo jednom se živi.
Shining na ovoj turneji uza se vodi mladi slovenski bend Srd koji je se odlično predstavio mađarskoj publici. Poseban plus dajem za pjevanje na slovenskom. Nikada do sad ne bih rekla da je slovenski sposoban za black metal jer mom uhu zvuči neopisivo slatko i mekano, ali iz grla frontmana zvuči posve drugačije i prilično grubo. U četiri godine studija slovenistike, nikada mi nitko nije uspio toliko promijeniti pogled na taj naš bratski jezik. Poslušajte samo pjesmu Smrti Sel i bit će vam jasno zašto.
Bend ima čvrst stav na pozornici, divlji su i nepredvidljivi, zbog čega je publika i stajala podalje od pozornice – ne iz srama kako to inače biva, nego iz jednostavnog straha da će im nečija šaka ili stalak od mikrofona završiti u glavi. Lijepo je za promjenu vidjeti i da mlađe generaciji znaju stvoriti takvo ozračje oko sebe. Ne bih mogla zamisliti bolju predgrupu za Shining koji izlazi na scenu uz kratki intermezzo pjesama Pink Floyda.
Publika je nekako i dalje sva bila u strahu kad je Niklas s društvom izašao na pozornicu što se nekako promijenilo kako je koncert odmicao kraju. Već negdje na početku nastupa, možda i na pjesmi Jag Är Din Fiende, Niklas je kratko sišao s pozornice, čvrsto me zagrlio krvavim rukama dok mu se s brade cijedila krv po mom čelu i kosi. Eto… Otkad idem na black metal koncerte (ovdje mislim na one bendove koji su poznati po prolijevanju ove vitalne tekućine), stalno kukam kako me uvijek zaobiđe taj „krvavi“ dio rituala. Svečano obećajem da više neću kukati. Duša mi je na miru.U jednom je davnom intervju Erik Danielsson izjavio da je Watain čarobno black metal iskustvo dok je Shining sličniji osjećaju da vas je netko premlatio u nekoj zabačenoj ulici. Nakon sinoćnjeg koncerta, moram reći da Shining ima i jedan i drugi element. Od momenata totalnog mizantropskog kaosa kao što je Submit to Self-Destruction pa sve čarobnih melodija koje je majstorski odsvirao Peter Huss.
Često me ljudi pitaju zašto toliko volim ovaj bend, većinom se osvrćući na Niklasa i njegov karakter. Ako bismo sudili glazbu prema tome kakav je uistinu čovjek koji je i piše, mislim da više nitko ne bi ništa slušao. Kakav je Niklas, to zna samo on i njemu bliski ljudi. Ono što mi možemo suditi je samo glazba koja izlazi van i njegov scenski nastupa sa Shiningom. A ta je glazba predivno poremećena, uznemirujuća, mračna ponekad i lagana za slušanje, ali svakako dobar medij za otvaranje onih duboko zaključanih vrata podsvijesti koje se ne usudimo otključati. {gallery}ShiningHU{/gallery}
