Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

The StranglersTvrdava sv. Mihovila 12

Svaka generacija ima svoje heroje. Jedni od glazbenih heroja generacije 70-tih zasigurno su The Stranglers, bend koji je uspješno zajahao plimni val punka, koji ih je preko new wavea već 45 godina zadržao u nestabilnom i promjenjivom glazbenom businessu zahvaljujući gotovo neprekidnom nizu koncertnih aktivnosti.

Nastavlja se tako niz odličnih ovogodišnjih koncerata na ovoj jedinstvenoj pozornici, zahvaljujući u prvom redu mladoj ekipi koja zna i vrhunski odrađuje svoj posao. Trebalo je imati istančani osjećaj pa na ovu jedinstvenu pozornicu pozvati Michaela Kiwanuku, te naročito prepoznati potencijal jednog Jacoba Colliera.

Sinoćnji koncert The Stranglersa završni je koncert njihove turneje, interes publike za bend u sastavu: Baz Warne (gitara i vokal); J.J.Burnell (bas); Dave Greenfield (klavijature), te Jim Macauley (bubnjevi – zamjena za Jet Blacka koji više ne svira po turnejama) rezultirao je dobro popunjenim gledalištem. Već i prije početka koncerta atmosfera je bila obećavajuća, naime jedan gospodin u godinama (kasnije smo saznali njegovo ime) svako malo bi iz petnih žila dozivao bend. Kada su se konačno pojavili na pozornici saznali smo da mu je ime Charlie, te da je jedan od najvatrenijih fanova, koji ih prati godinama. Charlieu se pridružilo još par osoba sličnih afiniteta, pa je njihovo navijanje i aktivno učešće animiralo i druge koji su u trenutku napunili prostor pred pozornicom.

The StranglersTvrdava sv. Mihovila 13

A počelo je s instrumentalnim introm „Waltz in black“, da bi prva numera pripala „Toiler on the Sea“ sa albuma „Black & White“. Odlično ozvučenje iz minimalne svjetlosne efekte, te očito raspoloženi bend ubrzo se prešaltao na par numera ( “(Get a) Grip (on youself)“, te „Peaches “ s prvijenca „Rattus Norvegicus“ iz daleke 1977, koji je snimljen u svega 6 dana, što tih dana i nije bio poseban kuriozitet.

Inače „Rattus Norvegicus“ naišao je na gotovo jedinstvene stavove kritike koja je proglasila svaku od pjesama malim remek djelom.

A sama izvedba „Peaches“ je na djelu pokazala i dokazala koji je majstor na bas gitari J.J.Burnell, tada kada je nastala, te sinoć kada je zaorao najdublje brazde sa svoje 4 žice.

„Nice 'n' sleazy“ je poprimila pomalo pseudo reggae zvuk, da bi prvo iznenađenje nastupilo prvim notama njihovog zasigurno najpoznatijeg urataka „Golden Brown“ (inače nije baš često zastupljena na ovoj turneji), kompozicije sa kojom su se našli u sličnoj poziciji sa izdavačkom kućom poput priče oko izdavanja „Bohemian Rhapsody“. Izdavač im je otvoreno kazao da je to pjesma koja nije u njihovom DNK-u, na nju se ne može plesati. Povijest je poznata, bio je to gotovo jupiterski hit.

The StranglersTvrdava sv. Mihovila 4

Predaha nema, slijedi još jedna od njihovih omiljenih pjesama „“Always the Sun“ u kojoj aktivnu glasovnu potporu preuzima cijelo gledalište.

Tercet udarnih pjesama završio je s jednom od obrada koju mnogi smatraju boljim od originala (nešto poput „All Along the Watchtower“) – riječ je o „Walk On By“ ( u originalu je pjevala Dionne Warwick) u kojoj je Dave Grennfield dobio svojih upečatljivih 5 minuta slave u improvizacijama koje su umnogome podsjećale za zvuk klavijatura Ray Manzareka.

Čuli smo tako i „Relentless“ s albuma „Suite XVI“. te „Duchess“ sa albuma „The Raven“.

Još jedan peak večeri započeo je s udarnima „Hey!(Rise of the Robots)“, te „Hanging Around“ (opet sa albuma prvijenca), te finalnoj prije bisa „Tank“ sa albuma „Black & White“ koja je svoj krešendo imala u frenetičnom i bučnom finalu.

The StranglersTvrdava sv. Mihovila 9

Publika koje se cijelo vrijeme koncerta zaista dobro zabavljala, nije trebala puno čekati na povratak benda.

A onda i drugo iznenađenje, „All Day and All of the Night“ velikana riffa – The Kinksa bacio je val dodatnog oduševljenja među publikom, da bi kraj koncerta pripao pjesmi s početka karijere – „No More Heroes“ izazvala je efekt bacanja šibice u kutiju dinamita.

Što reći na kraju?

Čuli smo presjek materijala nastalog između 1977. i 1990. godine (navodno bend priprema novi album), materijala dobrano obojenog njihovom vizijom punka – odlična melodija, zarazan riff, ubitačan bubanj, razarajući bas, diskretne klavijature.

Što više i treba za jednu zaista ugodnu glazbenu večer u kojoj je dokazana tvrdnja – punk is not dead.