Tehnologija prvog parnog stroja odavno je prevaziđena i zaboravljena, no pjesme jednog drugog parnog stroja po svoj će prilici ostati u trajnom sjećanju. Dokaz toj tvrdnji bio je splitski koncert Parnog Valjka povodom 44 godine karijere.

Da se Split i Valjak javno vole općepoznata je činjenica potvrđena brojnom publikom koja je, osim najviših redova Spaladium arene popunila tribine i parter, da bi nakon tri godine nanovo uživala u nezaboravnim pjesmama iz njihovog prebogatog kataloga.

Aki, Hus, Brk, Preksi, Bero, Dado, Tina i Ana su od prve zagospodarili emocijama gotovo svih prisutnih s uvijek motivirajućom „Ljubavna“, da bi se dobar provod nastavio sa „Zagreb ima isti pozivni“, „Mijenjam se“ i himničkom „Zastave“.

Osovinu ovog parnog stroja od samog početka sačinjava jedinstveni dvojac hrvatske estrade – Husein Hasanefendić, kompozitor nebrojenih uspješnica i Aki Rahimovski kao nezamjenjivi interpretator istih. Slobodno mogu kazati da Parni Valjak bez jednog od njih nikada ne bi predstavljao jednu od glazbenih vertikala hrvatske glazbene scene. Naravno, ne treba umanjivati ni obol ostatka benda, Brkove gitarske bravure, Dadino postojano držanje ritma u uskoj korelaciji sa Preksijem, te Berine „nevidljive“ arabeske kojima na svom Hammondu upotpunjuje cjelokupnu zavidnu glazbenu tapiseriju. Ne treba zaboraviti ni Tinu, gotovo regularnu članicu benda. Skup iskusnih i odličnih glazbenika već dugi niz godina autoritativno zabavlja široki auditorij.

Sinoć su „malu“ pomoć imali u gostovanju brass linije „Green grass“ koja je naročito imala svojih pet minuta u ljetnoj, uvijek opuštajućoj „Uhvati ritam“.

Posljednji studijski album „Vrijeme“ bio je zastupljen s naslovnom pjesmom, „Samo ti (Norma Belle)“, „Hotel apatija“ (s gostovanjem Dubravka Voriha na steel gitari), „Ljubav“.

Iskreni val emocija gotovo svih prisutnih bio je vidljiv dok je bend svirao „Pusti nek traje“; „Jesen u meni“ nezaboravnu, jednu od njihovih najljepših , te naročito u evociranju uspomene na jednog i jedinog Olivera s kojim su surađivali u pjesmi „Nemirno more“. Iz razglasa se najprije razlio Oliverov nezamjenjiv vokal, da bi vokal u nastavku preuzeo Aki.

Prava Floydovska atmosfera izbijala je gotovo iz svake note „Kemije“ nakon koje su se redale svima poznate „Ostani s njim“; „Dajte mi razlog“ (opet sa Vorihom na steel gitari); „Gledam je dok spava“; „Kada me dotakne“.

Poslovični dvojac Tina-Aki nas je još jednom podsjetio na obostranu kemiju u „Dok je tebe“,i nezaobilaznoj „Lutki za bal“, da bi Dado Marinković svojim solom na bubnjevima (uobičajeno) podigao atmosferu u publici na nivo pravog navijanja.

Prošlo je već dva sata od početka koncerta koji je kasnio uobičajenih akademskih 15-tak minuta, da bi se osjetio završetak ove predivne večeri koju je započeo Preksi kao glavnim vokalom u „Molitvi“ nakon koje je uslijedila „Dođi“.

Predstavljanje benda uz individualne solaže stiglo je u urnebesnoj i maratonskoj izvedbi „U prolazu“ , kojom prilikom se Akiju omakla pogreška prilikom predstavljanja Tine: „Gospodo, Tina Rupčić“, da bi nakon par sekundi ispravio svoj krivi navod.

Svjetlosni efekti su bili sasvim decentni, što je ipak manje važno, puno važniji bio je gotovo savršeni zvuk, snažan i razgovijetan, idealno se čuo svaki instrument.

Iako je Aki (donekle) izgubio na svojoj scenskoj eksplozivnosti (ipak ima iza sebe 64 godine života i teško izbrojiv broj koncerata), puno je važnija činjenica da nije ništa izgubio na vokalnoj – i dalje posjeduje dinamičnost i svoj uvijek prepoznat koloritet.

Iako se bend na glasno i kratko dozivanje publike vratio na pozornicu, meni je koncert završio sa „Sve još miriše na nju“ lirski, ujedno i dramski uradak koji spada nedvojbeno u vrhunce ne samo hrvatske, već svjetske glazbene scene.

Bend je tako završio svoj splitski Route 44 koncert, očekuje se s jednakim intezitetom i njihov Route 66 koncert uz uvjet da u međuvremenu obogate svoj glazbeni bukvar novim pjesmama.