Photo Wadada Leo Smith Vijay Iyer portrait John Rogers ECM Records 1

Kakva velika, nepopravljiva i gorka šteta. Ovo bi bio idealni „clickbait“ naslova za izvještaj jučerašnje, druge po redu večeri 11. JAZZZG festivala. Vijay Iyer s jedne i Wadada Leo Smith s druge strane. Širem slušateljstvu posve nepoznata imena, no oni koji su zagrebli ispod površine moderne jazz glazbe, znaju da se radi o gazbenicima koji iziskuju duboko poštovanje. Iyer je glazbeni intelektualac koji je, poput Messija i Ronalda za nagrade Balon D'Or, vladar međunarodnog izbora za najboljeg jazz pijanista današnjice, a Smith je truba stare škole, ime bok-uz-bok vodećim imenima jazz avangarde 20.stoljeća. Negdje tamo na pedestalu koji su izgradili ljudi poput Keitha Jarretta i Ornettea Colemana, učitelj i njegov učenik (Smith i Iyer) ukrstili su svoje kreativne snage i sinoć pružili nefiltriranu, formom neopterećenu svirku koja je svima dala do znanja da je itekako vrijedilo izdvojiti 150 kuna za svirku koja je trajala jedva preko 60 minuta.

I tu dolazimo do te velike, nepopravljive i gorke štete. Posjetitelji su sinoć jednostavno htjeli i zaslužili – više.

Kvantitativno, ne kvalitativno, da se odmah razumijemo. Jučerašnja kombinacija trube i klavira, u predivnoj, moderno opremljenoj dvorani Blagoje Bersa unutar glazbene akademije, pružila je gotovo pa nezaboravno iskustvo nesputane genijalnosti. Kako bi stvari bile još impresivnije, niti jedan trenutak svirke nije imalo podilazio publici. Smith je na trubi direktan i agresivan, samo kako bi koji trenutak kasnije sve vratio na jedan tihi samo zatajni pasaž kakav se može čuti na besmrtnim jazz klasicima šezdesetih godina prošlog stoljeća. Iyer ga prati samo djelomično, i to uz one izlomljene, intelektualne improvizacije čiju kvalitetu morate potražiti negdje iza nota koje na prvu ne daju osobito zadovoljstvo.

Sve to, u svega tri odsvirane skladbe, funkcioniralo je perfektno. Grobna tišina publike i pripadajuća joj glazba. Sve što je organizator prije svirke rekao, sve Iyerove diplome koje je naveo, sav utjecaj Wadade Smitha koji je spomenuo, sve to je bio opravdani hype. Nije slučajno Iyer pola svoje karijere proveo na etiketi ECM, možda i vodećem imenu modernog jazza koji nije za svakoga. Ipak, kako ne bi sve prošlo u glađenju naših brada uz zatvorene oči, toplina Rhodesovog električnog klavira, instrumenta koji je Iyer koristio taman toliko da stvari ne ostanu preozbiljne, nadišlo je klasičnu jazz kompoziciju i uplovilo u vode neo-klasike kakvu njeguju glazbenici poput Nilsa Frahma.

I sve to u samo 60 minuta. Bey trunke praznog hoda, bez imalo zastajkivanja ili propitivanja „jeli ovo zbilja toliko dobro kako mi se čini?“. Dotičnog propitivanja nije bilo jer je koncert dao očekivano i dodao još toliko. Publika je to znala cijeniti i nije uzela za zlo genijalcima što su se pokupili s bine prije 21 sat. Ja sam pak ostao gladan za barem još toliko avanture u svijetu glazbene perfekcije, one koju je teško uhvatiti na kakvoj snimci. Za kraj, u svojim zgusnutim rasporedima koji uključuju svjetske turneje, predavanja na Harvardu i slično, duo je stigao i snimiti zajednički album. Izašao je naravno, za ECM.

Najbolje od svega, tek sam sada shvatio da se ni u jednom trenutku nisam osvrnuo na Iyerovo prošlo gostovanje u Zagrebu. Tada je nastupao kao trio. Posve drugačija zvjerka. Iyer je beskonačno širok, i ako niste do sada, krenite ga istraživati. Mogućnosti su beskrajne.