Imala sam svega sedamnaest godina kada sam sa simpatijom u jednom malom antikvarijatu, prebirući po starim pločama, naišla na posebnu ploču s fantastičnom naslovnicom. Bio je to Dnevnik jedne ljubavi. U tom periodu često smo znali slušati prvu hrvatsku rock-operu, Gubec Beg, tako da nam je glas lijepe Jane bio dobro znan, kao i autorski dvojac Karlo Metikoš - Ivica Krajač. Spomenutu ploču iz antikvarijata sam dobila na poklon, no kasnije nam je uslijedilo razočaranje jer nakon što smo je otvorili unutra nije bilo ništa...
Rođena sam krajem osamdesetih, a Josipa Lisac je jedna od onih glazbenica za koje me vežu najranija sjećanja jer imam osjećaj da je u periodu mog odrastanja bila itekako prisutna u medijima. Uz to, imala sam i sreću da sam odrasla u obitelji u kojoj se uvijek njegovalo slušanje kvalitetne glazbe tako da je i Josipa uvijek bila tu negdje, možda ne kao prvi izbor za neku play listu na obiteljskom okupljanju, no bila mi je poznata. Zašto to sve pišem i zašto je uopće bitno što sam ja kao dijete slušala ili što sam dobila na poklon tinejđerske simpatije? Želim pokazati kako sitnice oblikuju čovjeka, koliko god izgledale nebitno, ponekad čak određuju i životni put. Glazba nam se uvlači i urezuje u našu svijest, u naše tijelo...postaje dio našeg bića i bitka. Spaja i razdvaja, živi i raste, manifestira se u najnevjerojatnijim oblicima. U mom slučaju, simpatija je postala ozbiljna veza, a Dnevnik jedne ljubavi postao je lajtmotiv koji se počeo provlačiti kroz život. U mojoj glavi nije bilo većeg dokaza, veće posvete ljubavi od onog malog akronim kojeg je Karlo posvetio Josipi. Nije pomogla ni činjenica što sam u kasnijim godinama saznala da je album objavljen baš na moj rođendan. Bio je to jasan znak povezanosti i djelovanja svemira (smile). Nažalost, zbog tog istog svemira i viših sila, već godinama, kada smo pokušali otići na koncert Josipe Lisac uvijek se nešto ispriječilo. Sada mi nije ni najmanje žao jer sinoćnji koncert, održan u kazališno-koncertnoj dvorani Ivana Brlić-Mažuranić u Slavonskim Brodu, bio je moja mala pobjeda nad ovom čudnom i zeznutom 2021. godinom. Bio je pobjeda svih nas, 135 prisutnih, jer koncert koji je trebao biti još u travnju prošle godine napokon je održan uz sve aktualne epidemiološke mjere i preporuke.
Sam dolazak u dvoranu, u kojoj nije bilo gužve i redova, bio mi je pomalo nadrealno iskustvo jer svi smo naučili na suprotno pri takvim događajima. No kada se ugasilo svjetlo i kada sam začula zvuk potpetica na pozornici, sve ono što mi je odvlačilo pozornost i čak neka vrsta zabrinutosti koja se u meni pojavila gledajući raštrkane posjetitelje po dvorani, sve je nestalo. Mala, crna silueta koja se pojavila ispred nas obuzela me je u potpunosti. U pozadini samo crno - bijela fotografija, naslovnica Dnevnika jedne ljubavi, najsavršenija moguća kulisa. Već na prvoj pjesmi bilo mi je jasno zašto ju zovu divom. Veličina njezinog glasa, iako to zapravo nema nekog smisla, podsjetila me na trenutak od prije nekoliko godina kada sam prvi put uživo čula glas Tom Jonesa i ostala zaprepaštena i oduševljena, a jedina riječ koja mi se motala po glavi bila je moćno. Upravo tako je sinoć djelovala i Josipa Lisac. S besprijekornim stajlingom i samo s mikrofonom u ruci dva sata nije dopuštala da se pogled pomake s nje.
Glazbenica koja se sjajno snalazi u raznim žanrovima, sinoć je uz pratnju još sjajnijh glazbenika pokazala kako je itekako aktualna, moderna, a opet svoja. U divnim aranžmanima, prožetim jazzom, rockom, popom pa i elektronikom slušali smo neke od Josipinih najpoznatijih pjesama. Od klasične O jednoj mladosti, preko novije Daleko, pa do neizostavnih hitova, kao što su: Magla, Danas sam luda, Make Up, Ležaj od suza, 1000 razloga, Gdje Dunav ljubi nebo... Kako je i sama rekla, glazba živi, evoluira, prilagođava se vremenu, a Josipa i njezin bend napravili su upravo to. Novo ruho nekih pjesama zvučalo mi je još bolje od onoga kako su prvotno zamišljene.
Smatram da godine uopće nisu bitne, no u ovom slučaju želim naglasiti kako je Josipa, dama u najboljim godinama, uspjela udovoljiti zahtjevima vremena i ostati glazbeno relevantna u vremenima kada to nisu uspjeli ni neki mlađi, za koje bi smatrali da se mogu lakše, rečeno Josipinim riječima "updejtat". Osim glazbe, između pjesama Josipa je imala zanimljive i aktualne priče te nas je počastila i čitanjem Tadijanovića pa su dva sata proletjela. Kako je sve bilo jako intimno i tiho, trenutke kada je Josipi mikrofon pobjegao od usta skoro nisam ni primijetila jer sam ju jasno mogla čuti i bez njega. Zapravo, možda najveća kritika bi upravo bila upućena publici. Što zbog specifičnosti situacije, neispunjenje dvorane s malim brojem ljudi, što zbog difuzije odgovornosti ili možda straha publika je bila tiha, za moj ukus pretiha, jer ipak čekalo se godinu dana na ovaj događaj, no to nije spriječilo Josipu da prisutne nagradi komplimentima i zahvalama. Komplimenti svakako trebaju ići i njoj i bendu, kojeg čine: Borna Šercar, Toni Starešinić, Elvis Penava i Davor Črnigoj jer su učinili da barem na kratko zaboravimo na trenutno ne baš tako lijepu stvarnost i per aspera ad astra, uplovimo u neka opuštenija stanja svijesti.
Danas, puno godina kasnije ona simpatija i ja smo u braku, a onaj prazan omot ploče koje nije bilo čuvamo u našem domu i s ponosom držimo kraj svih ostalih nama važnih glazbenih kulisa koje su nas pratili kroz život. Prazan omot kao neko najveće blago, jer ionako sve one note urezane su u nas. Nema sumnje da će glazba ove dive i dalje upotpunjavati sva naša slavlja, druženja s prijateljima, sretne pa i teške trenutke, a sa srećom i veseljem ćemo prepričavati naš prvi koncert sa 135 ljudi, naš prvi koncert u 2021. godini, naš prvi koncert Josipe Lisac. Može li posebnije?
Galerija fotografija
