Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

Desetak dana povratka na „staro normalno“ zaokruženo je grandioznim koncertom Gibonnija na velikoj pozornici Špancirfesta. Bilo je lijepo sve ove dane družiti se u moru ljudi, među ljudima, s ljudima i dijeliti s njima emocije, sreću, veselje, radost. Nekako je slučaj htio da sve to kulminira upravo na koncertu onoga koji riječi najljepše bira, najljepše niže te emociju tako lijepo prenosi i dijeli. No nije organizator zaslužan za to, već nešto puno snažnije. Osjetila je priroda da bi bilo nepravedno da naše "staro normalno" u zadnjem vikendu započne Gibonnijem, već je htjela da on čitavom festivalu da pečat, točku na i… i hvala joj na tome.

gibonni

Gibonni je odavno nadišao granice pukog koncertnog zabavljača, običnog interpretatora vlastite pjesmarice. Ustvari, on to nikada na toj banalnoj razini nije niti bio, ali se stječe dojam kako Gibo, objavio što ili ne, održao koncert ili ne, postaje svakom godinom koja prolazi nešto još veće, značajnije, bitnije i utjecajnije. Gibine riječi pjesama se ne slušaju, one se žive i proživljavaju, njegovi koncerti su putovanje prepuno uspomena, vlastitih, osobnih i duboko skrivenih. Na njima ponovno prolazite svoj životni put, propitujete svoje postupke, proživljavate sjećanja, živite i suosjećate. Zbog toga Gibonni nije „samo pjevač“, „samo zabavljač“ i „samo autor“, o ne. On je mnogo više od toga. Znaju to tisuće fanova koje su ga sinoć došle doživjeti, njega i njegov briljantan orkestar talentiranih glazbenika, ali i više novinara i fotografa nego što je to bilo na bilo kojem dosadašnjem koncertu Špancirfesta.

Držeći nas sigurno za ruku, vodio nas je Gibo svojim glazbenim putem više od dva sata odabirući tek dio iz svoje velike i značajne pjesmarice. Novi mini album „U po ure“ predstavio nam je nezaobilaznom world/pop poslasticom „Kiša (Z'Naab)“, njemu posebno značajnoj „Ko si da si“ i potpisniku ovih redaka jednom od najljepših balada objavljenih unatrag podosta godina: „Lažu fotografije“. Kako sam samo ponosno i sretno pjevao s Gibom tekst ove pjesme, kako li je samo slatko bilo na samom kraju jedini pjevati završne stihove iz sveg glasa ne čuti ikoga drugoga da mi pomaže. Iako se ne mogu nositi s njima, osjećao sam se kao da sam najveći fan, jedan od onih sveznajućih kojima se ne može potkrasti nepoznanica u setlisti, što s Gibnim opusom i nije tako jednostavno nakon desetak objavljenih albuma i tekstova koji se ne pamte tako lako.

IMG 7318 result

Ima Gibonni tu energiju i tu moć da vas naprosto opčini i da vam da osjećaj kako je tu baš zbog vas, kako ste vi ta jedna jedinka u publici zbog koje on upravo tu i sada pjeva, tu pred vama ogoli dušu ili vas svojim pričama i šaljivim interakcijama s bendom nasmije. Ispuni to čovjeka, da mu, makar i na kratko, neku smisao, učini da se osjeti posebnim, što nije lako u današnjem društvu i svijetu koje ne mari ni za koga, svijetu koji proždire i melje. Lijepo je naći nekoga tako velikog, a opet toliko svojeg, jednoga od nas „malih“ ljudi koji nas razumije i koji nam kroz pjesme ponekad poručuje da nismo sami, da nas osjeća.

IMG 7386 result

Baš te pjesme, baš ti tekstovi nešto su što je Gibina najveća snaga. Pisati pjesme, opisivati živote, događaje i sudbine koje niste proživjeli, a napraviti na način kad da vam je taj život svakodnevica izuzetno je teško pa čak i za ruske pisce kojima ništa osim pera i papira u dugim, depresivnim, čemernim i hladnim zimama nije preostajalo. Gibu grije toplo sunce juga, okružen je predivnim koloritom i krajolikom koji liječi, pa opet ima taj neprocjenjivi talent slagati riječi kao što to rijetki mogu.

IMG 7542 result

Pred kraj se spustio među publiku, prošetao kroz gomilu kako bi se pozdravio s fanovima, stisnuo ruku, poklonio osmjeh i pozdravio nas, po 'ko zna koji put učinio da se osjećamo posebno te se vratio na pozornicu i retrospektivom ranih radova zaokružio koncert. Još jedan novi dragulj našao je svoje mjesto među ovim klasicima. Maločas citirana „Udica“ tako je prijala u modro plavoj okupanoj pozornici sa sanjivim melodijama koje prizivaju more. Upecali smo se na nju i htjeli smo još, htjeli smo da ova večer još traje. Do kada? Takvo pitanje se ne postavlja. Na ovakvim koncertima smo pohlepni i sebični, želimo da traju unedogled i da im nema kraja, želimo da traju. Što oni i, na neki način čine. Žive u nama i traju do nekog novog susreta i neke nove priče.