Večer uoči stare godine, u caffe baru Guliver, bila je ispunjena dojmljivom nastupu Sunnysidersa. Ovaj trio iz Poljica donio je nazočnoj ekipi pravi glazbeni utovar odlične mjuze na vrlo osebujan način, kako to samo Sunnysidersi znaju isporučiti.
Ni sam više ne znam koliko sam ih puta slušao i gledao uživo, bilo u akustičnoj ili električnoj varijanti, i svaki puta su publiku oduševljavali nekim svojim drugim i drugačijim glazbenim formama, načinima prezentacije glazbe koju izvode, ali i svojim prilagodljivim i osebujnim aranžmanima. No, svaki puta, u bilo kojoj kombinaciji, tu je uvijek bila prisutna snažna interakcija između Hrepe i Role i oni zapravo uvijek sjajno funkcioniraju kao duo, a potom istu stvar čine i u drugim kombinacijama.
I stoga, nisam li bio u pravu kad sam od početka tvrdio da nisu samo tako došli do polufinala IBC-a? Moja potpora bendu ima svoje razloge i nije bila samo tako, nije bila neka bezvezarija, baš suprotno! Prošle godine njihov album "The Bridge" zasjeo je na 10# Top 50 blues albuma 2020. godine i, naravno, cijela ta priča ima svoju prošlost, sadašnjost i budućnost. To jako dobro znam osobno, ali i bend i tu, zapravo, jednostavno nema nekih posebnih tajni. Ono što su nam te večeri uoči stare godine priredili Sunnysidersi doista se ne vidi, niti čuje tako često. O čemu se radi?
Kako ovaj trio iz Poljica praši malo se kada čuje, ovdje se radi o svojevrsnom utovaru bluesa, mjuze koju volimo, i to na način koji je vrlo specifičan za Sunnysiderse. Hrepa, kao bazična podloga, čvrsto nosi sve na svojim leđima. Rola svojim vokalom svako malo vam tjera "dlake na juriš" i svojim pomoćnim ritmičkim "šuškalicama" i udaraljkama jednostavno popunjava sve što treba i gdje to melodija traži. A kad neko kaže ovo je "pravi komad" to ne znači samo da je to opis nečijeg izgleda, već se ovdje radi o tome da je prava osoba na pravom mjestu, u pravom trenutku i da svojom ulogom u bendu drži jednu nosivu gredu. Izvrsna interakcija, dozirana i ekspresivna vokalna interpretacija, doslovno su nosili kompletnu set listu, bilo da se radi o bluesu, valceru, etno bluesu, Patti Smith ili nečem trećem. Rola sve to drži pod kontrolom!
Stalno spominjem trio, trio pa trio. Evo sada par redaka o trećem članu. Gitarist Bane, Luka Banić (Boa II ), koji je mnogima bio čista enigma, tijekom ovog nastupa pokazao je što vrsni gitarist može odsvirati na akustičnoj gitari. Onako, ruku na srce, nemam baš 20 godina, dapače, još gore treba nabaciti 41 godinu, što samo govori da sam se do sada naslušao dosta poznatih domaćih i stranih vrsnih virtuoza ovog instrumenta i u čemu je kvaka? Bane to radi na svoj način s impresivnim gitarističkim bravurama, nadahnutim solažama, ali i s vrlo ekspresivnim kontaktom s publikom. Svaka njegova solo dionica, u pjesmama set liste, u publici je izazivala neviđenu euforiju, svaki puta bi se događala svojevrsna katarza. Hrepa je svako malo poticao tu njegovu svirku, a Bane se naprosto davao i svojom svirkom gitare je ljude dizao na noge ili ih je prikovao za sjedalice.
Publika je zaista bila i oduševljena i doslovno fascinirana onime što čuje i vidi. Blues, i njemu srodna glazba, zapravo služe za ples i zabavu i to je te večeri itekako bilo prisutno. Publika je plesala i uživala i sve je bilo baš onako kako treba biti na ovakvim koncertima. Iskreno, spontano, opušteno i neposredno. To se dogodilo, a moj frend Meri rekao je: Bane ne da ima bombu u rukama, on jednostavno ima atomsku bombu! I zaista, bilo je situacija kada je njegova gitara u publici izvlačila uzdahe, povike odobravanja i bodrenja i niti u jednom trenutku nije se osjetilo da je nešto previše, da je usiljeno ili namješteno ili da nema smisla. Svaka čast majstore, sve je bilo na svom mjestu i baš onako kako treba: suvislo, opušteno i nadasve nadahnuto unutarnjim osjećajem umjetnika za ono što izvodi. I sve je to predano publici direktno iz srca i duše samog glazbenika, koji to jednostavno osjeća! Hrepa i Rola dobili su treću srodnu dušu, koju jednostavno treba iskoristiti i pustiti da se ova suradnja razvije u nešto što se na ovim prostorima ne čuje i niti vidi tako često!
U predahu svirke, priznanje za životno djelo, za svoj doprinos bluesu s etno štihom, dobio je i najstariji član koprivničkog "Bluz kluba" Ivo Kovač - Kaj, koji je i nastupio uz pratnju Hrepe na usnjaku. Možda se neki pitaju kako se Dalmatinci osjećaju u Podravini? Samo ću napisati ko' da su doma! Sunnysidersi su donijeli i svoju čokoladnu "plejku" koju je nazočna ekipa jako dobro prihvatila, jer ju je na kraju doslovno smazala u slast. Nisam baš siguran da idu zajedno čokolada i piva ili gemišt, ali evo, i to sam probao, po prvi puta sam odlomio i pojeo dio "plejke". Nama koji u svojim kolekcijama imamo vinile i sama pomisao na neku mogućnost oštećenja izaziva strah i dizanje kose na glavi. A sad se lomi i gricka brrrr... mrak!
U drugom dijelu svog nastupa Sunnysidersi ubacuju u petu i sviraju i svoje pjesme i covere. Kako se nastup odvija sve je prisutnija ta sjajna međusobna inerakcija samih glazbenika, ali i publike, koja je doslovno nastupala s bendom. Kako to obično biva kada je najbolje, došao je kraj svirke, uslijedio je bis... i moramo se rastati.
Nakon svega, pozdravljamo se i želimo si što više ovakvih koncerata, želimo si zdravlja i osobne sreće i da se što prije vidimo na nekom sličnom koncertu! ŽIVJELI!
Yours bluesy,
Mladen Loncar - Mike
