Može se kazati da je glazbenik otac svojim notama, on im daje svjetlost. Ujedno je i majka svojim stihovima, kojima daje toplinu.

Za Zlatana Stipišića-Gibonnija s lakoćom se može tvrditi da je odgovoran i brižan roditelj brojne vokalno/instrumentalne „djece“ u svom jedinstvenom umjetničkom univerzumu s kojima ne prepisuje život, već ga neumorno i strastveno stvara.

Gibi se slobodno može prikačiti etiketa pažljivog evidentičara ljudskih emocija u svim njihovim krajnostima; njegove se note izmjenjuju iz smiraja u oluje, a stihovi imaju magičnu moć rastapanja duše.

Mora postojati neka tajna veza između ovog vrsnog kompozitora, i povremenog pjesnika (kako on sebe vidi), s najljepšom otvorenom pozornicom u Lijepoj Našoj. Ovo mu je treći posjet za koji ne vrijedi uzrečica „treća najveća“ iz jednostavnog razloga što je svaki njegov koncert velik.

Kako mi je Gibo prije samog nastupa kazao, bit će to standardna izvedba, njegov bend pojačan back vokalima i brass linijom (ukupno 12 glazbenika bez poznatih gostiju). Sasvim dovoljno, uzme li se u obzir činjenica da je Gibo oduvijek profesionalac, perfekcionist koji ništa ne prepušta slučaju.

A to večeras i nije bila baš uobičajena izvedba: naime, iz svakog Gibinog monologa i cjelokupnog ponašanja bila je vidljiva iskrena zahvalnost i nepatvoreno uživanje što ispred sebe ima publiku koja ga razumije i koja se okupila u tako velikom broju, te mu iskreno uzvraćala ljubav koju je on kroz svoje svima dobro poznate pjesme dijelio s pozornice. Publiku koja ga je upoznala i prepoznala kroz njegove pjesme. Primjetna je bila izmjena aranžmana pojedinih pjesama koje su poprimile prilično nabrijane ritmove („Sve ću preživit“ s izvanrednim solom na klavijaturama; „U ljubav vjere nemam“ s odličnim solom na saksofonu i iskrenom zahvalom Oliveru, te „Ne odustajem“).

Koncert je inače počeo prekrasnom „Lažu fotografije“ (jedna od meni njegovih najdražih, uz vječnu i jedinstvenu „Divji cvit“), da bi već sljedeća, „Ovo mi je škola“, digla na noge svu publiku koja je od tada svojim pjevanjem ravnopravno sudjelovala kroz cijeli koncert. A u nastavku smo čuli „Činim pravu stvar“ s finim violinskim solom Marka Ramljaka, šibenskog diteta, kako kaže Gibo; poticajnu za dodatno dizanje adrenalina „Mirakul“, da bi se tijekom „Kiše/Zinab“ Gibo spustio među oduševljenu publiku. Možete zamisliti koliko je selfija samo palo.

Prekrasna „Sreća“ bila je još jedna posveta njegovom dragom prijatelju, članu familije – jednom i jedinom Oliveru.

Usijedila je jedna od Gibinih miljenica, blues atmosferom obojana „Ko si, da si“ s albuma „Po ure“, za sada Gibin najiskreniji doživljaj i opis žene.

A onda urnebes broj 1: njegov klasik „Judi, zviri i beštimje“ obogaćen prekrasnom vokalnom izvedbom Darije (jedne od back vokala) negdje na tragu Flojdovske „The Great Gig in the Sky“.

Smirivanje pred „oluju“ započelo je s još jednom Gibinom miljenicom, prekrasnom „Nisi više moja bol“, pastoralnom „Temperom“ i nezaobilaznom „Cesaricom“ koju je, kako sam autor kaže, napisao jedne večeri u svojoj kužini, ujutro je odnio Zdenku Runjiću, a ostatak je legenda.

A „oluja“ je naprosto raspametila sve prisutne (mene svakako!) u još jednom njegovom klasiku: „Posoljeni zrak i razlivena tinta“ s fenomenalnom Darijom i njenom paklenom vokalnom figurom koja je parala „posoljeni zrak“ ove divne šibenske večeri.

Na povratak se nije dugo čekalo, Darija je još jednom izvela izmijenjenu vokalnu bravuru uz grleno sudjelovanje svih prisutnih koji su je zaista bogato nagradili iskrenim aklamacijama.

Zajednička fešta uslijedila je kroz „Nebo strpljive voli“ i, rekao bih, uobičajenim završetkom gotovo svakog koncerta, „Zlatne godine“.

Nije bilo lako Gibi otići s pozornice, a publici nikad dosta dobre glazbe i zabave, pa smo tako za sam kraj čuli „Dobri ljudi“ i „Činim pravu stvar“.

Iskreno, nikada Gibo nije bio tako razgovorljiv, iskrene su bile njegove zahvale ovim riječima: „Hvala vam što ste mi omogućili da od života napravim bajku, da stvaram glazbu koju volim, da pišem stihove koje volim, da sviram s ljudima koje volim i pred publikom koju volim. I zapamtite tri riči – odanost, zahvalnost, ljubav. Vratite se doma i širite ljubav“.

Pričao je i o svojim nadimcima: „Muto“ zato što je kao mali zamuckivao, „Droga“ zato što je imao dugu kosu, „Džibuti“ kao osnov za sadašnje umjetničko ime koje treba zahvaliti jednom pomorcu koji mu je pričao doživljaje iz grada i istoimene države Džibutija. A kako je od Džibutija došlo do Gibonnija, to sam Bog zna.

Što kazati za sam kraj ove prekrasne večeri?

Teoretski bi se moglo reći da kompozitor treba ostati anoniman, jer divljenje pripada njegovim djelima, a ne autoru, što u Gibinom slučaju ne drži vodu. Gibonni ne treba na sebe preuzimati ulogu animatora, to čine njegove pjesme, a jedno bez drugog je naprosto nezamislivo.