Te večeri, posljednjeg dana svibnja 2022. godine, Nick Mason je imao razloga osjećati se u Zagrebu kao kod kuće. Zašto? Odradio je od strane razdragane i "pitome" zagrebačke publike dobro prihvaćen koncert, a i on sam prihvaćen je s velikim simpatijama i naklonošću. Svirao je pjesme iz najranijih dana "Pink Floyda" koje je sam odabrao, jer sad je on konačno šef jednog banda, što je i zaslužio, na pragu osamdesete godine života i nakon svega što je u glazbenom životu prošao. Izvodio je glazbu u kojoj je imao i dosta autorskog udjela, za razliku od kasnijih djela kojima su autorski sve više vladali Waters pa onda i Gilmour. Čak je i ambijent u kojem nam se predstavio, pretpostavljam, njemu jedan od najprirodnijih i najprepoznatljivijih ambijenata. Naime, kakav ambijent, a da je pod krovom, može biti draži čovjeku koji, kad ne muzicira, živi s automobilima, avionima i helikopterima, od ambijenta u Paviljonu 9 Zagrebačkog velesajma, nalik hangaru, što zapravo i jest? Tako se Mason našao na optimalnom mjestu i za svoje hobije. Mogao je ovdje upriličiti i izložbu svoje zbirke automobila, aviona i helikoptera koje posjeduje ili bar vozi, pa bismo ga još bolje upoznali, stekli bismo o njemu još kompletniju sliku. Pitanje je samo bi li čitava njegova zbirka stala u taj jedan paviljon-hangar, uz još onih otprilike tisuću-dvije posjetitelja koje je Mason uspio privući na svoj koncert. No, ima još paviljona okolo. Evo ideje za budući posjet Nicka Masona Zagrebu, da to iskuša!
Do sada sam Nicka Masona mogao vidjeti i slušati samo na koncertima "Pink Floyda", na velikim stadionima, iz velike daljine, uz raskošnu scenografiju, kao u filmu "Bliski susreti treće vrste" ("blisko" u ovom slučaju znači najmanje 50 metara daleko), pa sam nekada, opčinjen svim tim pompoznim glamurom koji je uvijek pratio koncerte "Pink Floyda", doživljavao i njega i njegove kolege iz banda kao neku savršenu svemirsku neljudsku vrstu. Događalo se to prije gotovo trideset i više godina. Nisam ga vidio od posljednje turneje "Pink Floyda" krajem prošlog stoljeća. A sad ga odjednom vidim pred sobom, iz prvih redova, u jednom zagrebačkom hangaru, samo desetak metara daleko. Sjedi za bubnjevima kako sam ga uvijek i viđao, čak nam se i obraća s nekoliko jednostavnih toplih riječi, pa, kao pokajnički, priznaje da u 57 godina karijere još do sada nije stigao doći k nama, i onda uviđam da ipak pripada samo mojoj, ljudskoj vrsti. No, ipak posebnim primjercima. Naime, nije se gotovo ništa promijenio u ovih skoro trideset godina i u 79. godini života još uvijek ga dobro služi i svijest i pamet i motorika pa s lakoćom u kasne večernje sate odrađuje jedan koncert na fizički zahtjevnom i "prostranom" glazbenom instrumentu, koncert koji traje preko dva sata, podijeljen u dva dijela, tako da prvi traje jedan sat, a drugi nešto više od jedan sat, s dvadesetminutnom pauzom između tih dijelova. U usporedbi s koncertima na kojima sam prije viđao i slušao Nicka Masona, ovo mi je velika novost, slušati glazbu "Pink Floyda" u "klupskoj", gotovo "komornoj" atmosferi, u odnosu na mjesta gdje sam bio samo jedan od nekoliko desetaka tisuća.
Iako ne nastupa već oko četvrt stoljeća, "Pink Floyd" kao band još uvijek službeno postoji, čak je nedavno objavio i jedan singl, prigodan za trenutnu situaciju u svijetu, a Nick Mason je formalno još uvijek njegov član. Jedan od samo dvojice! Dok band pod tim imenom više ne koncertira po svijetu, muzike "Pink Floyda" ima više nego ikad. Uz nekoliko tribute bandova koji također putuju po svjetskim turnejama, već desetljećima traje vrlo živa koncertna aktivnost Davida Gilmoura i Rogera Watersa, svakoga posebno. Za razliku od njih, Nick Mason je dugo bio glazbeno javno neaktivan. Imao je samo sporadične počasne nastupe s Watersom ili Gilmourom, jer je s obojicom ostao u dobrim odnosima, kad bi ga ovi pozivali u goste na svoje koncerte. I konačno se prije četiri godine odlično snašao, "uletjevši" u "nepokriveni" dio "terena" glazbenog opusa "Pink Floyda". Dok Gilmour i Waters izvedu tek poneku pjesmu s ranih albuma, prije "The Dark Side of the Moon", znači od prije pedeset i više godina, Nick Mason sa svojim bandom starim tek četiri godine čini to temeljito i samo to i radi. Odlična je to ideja, da se s jedne strane ne nadmeće s Watersom i Gilmourom, a s druge da vrati iz zaborava i oživi jedan kratki ali briljantni revolucionarni period rada "Pink Floyda" s idejnim vođom Sydom Barrettom, kao što je nekad Felix Mendelssohn oživio zaboravljenu Bachovu glazbu. Jer glazba je "prekrasno čudovište vremena" kako je to jednom rekao Dubravko Detoni i živi samo kad se izvodi, kad traje u vremenu. No, zanimljivo, ideja "oživljavanja" ranih "Pink Floyda" navodno nije potekla od Nicka Masona, nego od gitarista Leeja Harrisa! Band "Nick Mason's Saucerful of Secrets" osnovan je 2018. godine i ima pet članova. Svi su već bili članovi nekog drugog banda, pa takve grupe zovemo "supergrupama". Doduše, iz iskustva sa "supergrupama" znamo i to da njihova glazba ne mora nužno biti "super". Četvorica Nickovih kolega su gitarist Gary Kemp ("Spandau Ballet"), basist Guy Pratt (svirao na turnejama "Pink Floyda" nakon odlaska Watersa i na albumu "Division Bell", bivši zet Richarda Wrighta, kako je izjavio na koncertu), gitarist Lee Harris ("Ian Dury & the Blockheads") i klavijaturist Dom Beken ("The Orb", "Transit Kings").
Zagrebački je koncert, u organizaciji INmusic festivala, ali i prostorom i vremenom malo odvojen od njega, počeo na sekundu točno u najavljeno vrijeme, u 20 sati i 30 minuta. Počeo je pjesmom "One of These Days" i nastavio se s nekoliko pjesama u kojima dominiraju sumorni, duboki tonovi koje sa stanovišta ljubitelja poslovično odličnog zvuka "Pink Floyda" okolna infrastuktura nije baš dobro podnijela. Barem se tako čulo iz prvih redova. Visoki i prostrani prostor hangara odjekivao je, "fercerao" i rezonirao s niskim frekvencijama psihodeličnih skladbi. Kasnije se zvučna slika donekle popravila (ili sam se privikao na zvuk kakav nisam čuo u slučaju "Pink Floyda"). Barrettova pjesma "Vegetable Man" prvi put je legalno objavljena tek 2016. godine i Nick Mason je prvi izvodi. Suita "Atom Heart Mother" izvedena je tako da je bila "ukliještena" između dvije izvedbe pjesme "If" s istog albuma, ali je izvedena u skraćenoj verziji, što je i razumljivo jer je njen aranžman tako zahtjevan da skladbu teško može iznijeti samo pet tipično rockerskih instrumenata. Pomalo me razočarala svojom "oskudnošću" u odnosu na izvornik, jer je djelovala kao da nam se ploča djelomično razbila ili je vrlo oštećena pa slušamo samo "odlomke" na koje smijemo spustiti iglu. S velikim zanimanjem sam dočekao pjesmu "Remember a Day" Richarda Wrighta, jer iako je Nick Mason jedini od svih iz "Pink Floyda" prisutan na svim njihovim albumima i nema niti dana izostanka iz članstva u bandu, te iako je bio jedini oficijelni bubnjar "Pink Floyda", na studijskoj snimci te pjesme, na albumu "A Saucerful of Secrets" (po kojem se i zove Nickov band), bubnjeve je odsvirao njihov tadašnji producent Norman Smith (!), jer se navodno Nick nije snalazio u ritmu. Sada u "živoj" svirci mogli smo konstatirati da je Nick dobro "skinuo" Normana Smitha. Prvi dio koncerta (i prvi sat) završio je pjesmom "Set the Controls for the Heart of the Sun" čiji su duboki sumorni tonovi opet bili veliko iskušenje za prostor dvorane i tehničku sliku zvuka.
Nakon dvadesetminutnog odmora počeo je set zahvalnijih pjesama koje su me se bolje dojmile. Primjećuje se da glazbenici uživaju u psihodeličnim dijelovima skladbi, kada se muzikalnost "raspada", kada dominiraju "kakofonija" i "svemirske" fantazije. Tada se često Nick Mason odmara što mu sigurno u ovim godinama dobro dođe. Koncert završava "epopejom" "Echoes", po kojoj se i zove turneja (The Echoes Tour). Izvedena je bolje, kompletnije, uvjerljivije i sigurnije nego "Atom Heart Mother". Nakon nje band izlazi još dva puta na bis, a drugi put čak i tako da ostaju na bini očekujući naš "hoćemo još", da uštede na hodanju s bine i nazad. Tri su pjesme pripremljene za bis i da ga publika nije izmamila bili bismo vjerojatno prvi na čitavoj turneji koji su propustili priliku "za isti novac" čuti još tri pjesme. Zagrebački je koncert, naime, 31. po redu na turneji koja je vrlo zbijena, često dan za danom, pa je tako dan prije održan koncert u Budimpešti a dan kasnije bit će u Beogradu. Europska turneja je započela 13. travnja u Dublinu, 21 koncert održan je u Velikoj Britaniji, a onda je band krenuo preko Kanala i zagrebački je koncert deseti po redu na kopnenom dijelu turneje. Prije toga band je bio na američkoj turneji. Koncerti su tehnički i po "dodatnoj opremi" mnogo skromniji od mega koncerata "Pink Floyda" ali interes ljubitelja ovog razdoblja stvaralaštva "Pink Floyda" je velik i "posao je zajamčen".
Još neki dojmovi o koncertu: preskočit ću pohvale koje će sigurno izreći većina komentatora, pa ću sitničavo i razmaženo pokušati naći mane i propuste, to jest sjetiti se što sam očekivao a nije se dogodilo: u zvučnoj slici dominiraju bubnjevi, razumljivo, jer zna se tko je šef, te uz njega bas, koji svira drugi član po "rejtingu", dugogodišnji, bar pridruženi član "Pink Floyda", Guy Pratt. Ostali su malo "stišani". Tko očekuje raskošnu gilmourovsku gitaru, koja se na trenutke izdiže nad ostalima i dominira zvučnom slikom, baš je i neće čuti. Gitarističke su dionice uglavnom "utopljene" u zvučnu sliku i baš "ne dižu glavu iz vode", bar ne koliko sam priželjkivao. Vokali su isto tako nedovoljno glasni pa zato na trenutke djeluju bojažljivo i nesigurno. Klavijature ponekad imaju tanašni piskutavi zvuk, poput dječjih klavijatura, koji baš ne bih prispodobio zvuku "Pink Floyda". Takav je dojam bar iz prvih redova. Možda su posjetitelji koji su bili dalje od bine, pogotovo oko miks pulta, čuli bolji omjer glasnoća pojedinih dionica. Propustio sam mogućnost da se prošetam po dvorani i to provjerim. No, mislim da bi se još moglo poraditi na sigurnosti i jasnoći izvedbe. Kod "Pink Floyda" smo naučeni iz koncerta u koncert na sve bolje izvedbe koje na kraju nadmaše kvalitetu studijskih izvedbi. Na ovom koncertu uvjerljivost i kvaliteta izvedbe varira od pjesme do pjesme, pa ima pjesama koje su prije pedeset i više godina u studiju još uvijek bolje izvedene. Dakle, mogli bi oni to i bolje. Stvarno sam sitničav i razmažen!
Nick Mason nije nimalo zapjevao. Nije on mnogo pjevao niti u "Pink Floydu", ali je ipak imao malu solo vokalnu dionicu u pjesmi "Corporal Clegg" na albumu "A Saucerful of Secrets", no ona nije bila uvrštena u set listu, pa je tako propustio priliku da nam se predstavi i pjevanjem a ne samo kratkim obraćanjima.
Svakako, velika je vrijednost da jedan takav band, s tim repertoarom, uopće postoji, band koji je odlučio "oživjeti i držati na životu" jedno kratko ali vrlo plodno razdoblje rada "Pink Floyda" koje je u mnogočemu revolucioniralo popularnu glazbu prošloga stoljeća i utjecalo na njenu budućnost. Taj band nije samo puki "cover" band, jer je u njemu jedan izvorni tvorac te glazbe, koji je sve to svojedobno u mladosti aktivno proživio, sudjelovao u kreiranju i odradio kad se to trebalo sjetiti i usuditi učiniti. Zato bi rad na očuvanju i njegovanju ove egzotične glazbe trebalo podržati i poželjeti starom dobrom Nicku Masonu i njegovoj ekipi mnogo uspjeha u daljnjem radu i životu. Legendarni Nick Mason je to neosporno zaslužio.
Setlista
Set 1.
One of These Days
Arnold Layne
Fearless
Obscured by Clouds
When You're In
Candy and a Currant Bun
Vegetable Man
If
Atom Heart Mother
If
Remember a Day
Set the Controls for the Heart of the Sun
Set 2.
Interstellar Overdrive
Astronomy Domine
The Nile Song
Burning Bridges
Childhood's End
Lucifer Sam
Echoes
Bis
See Emily Play
A Saucerful of Secrets
Bike
