Izvještaji
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Nakon par doslovce „sušnih godina“ po pitanju velikih koncerata generalno, a pogotovo iz aspekta žešćeg rocka i metala, ova godina nas je zatrpala sa bujicom istih. Ne samo u Zagrebu i Hrvatskoj, nego i u susjednim zemljama i zemljama u okruženju tj. na par sati vožnje.

Iako to možda nekima zvuči naporno, i možda malo i jest, ipak, iz moje perspektive, zahvalan sam što je tako i što je izbor trenutno toliko velik da se važe kamo ići.

Prošla Subota mi je bila odvojena za rock megaspektakl u ZG Areni zvan Kiss, a kad je bilo jasno da će se napokon održati već dva puta odgađani heavy metal spektakl zvan Judas Priest, znao sam da sam u Utorak na godišnjem i pičim put Ljubljane pa taman ne da sjekire, nego šleperi padaju s neba.

Support Judasima su na ovom dijelu turneje u ljubljanskim Stožicama pružali The Dead Daisies, supergrupa sastavljena od članova mnogih poznatih bendova kao što su Deep Purple, Whitesnake, Black Sabbath itd. na čelu sa Glennom Hughesom koji je već prebacio brojku sedam u svojim desetljećima života.

jpdd

Iako je inicijalni raspored cijelog koncerta zakazao The Dead Daisies da počinju u 20:00 h, oni su počeli nešto ranije, i to je bilo objavljeno taj dan par sati uoči početka cijelog ovog spektakla. Sva sreća pa sam više-manje na vrijeme došao i u Ljubljanu i u samu dvoranu, uz par dezorijentirajućih uputa od strane osiguranja u dvorani, našao press blagajnu i uspio doći na skoro sam početak njihove svirke. Dvorana je za vrijeme njihove svirke imala možda nekih 2000 ljudi, što naravno na kraju nije bilo ni blizu ukupnog broja, i znao sam da većina fanova čeka vani Judase i da će se početi gužvati taman prije njihove svirke.

Ne mogu reći da sam veliki fan i poznavatelj opusa The Dead Daisiesa, ali ono što mogu reći jest da je bend bio žestok, čvrst, točan i samouvjeren na stageu, a Glenn Hughes je pokazao da su godine doslovce samo broj koji apsolutno ništa ne mora značiti, i pokazao je vokalne sposobnosti na kojima bi mu i pola mlađi vokali mogli pozavidjeti.Baš pravi, čvrsti rock.

Od njihovih autorskih stvari a da su mi se najviše svidjele istaknuo bih Long Way To Go i nova dva singlea Shine On i Radiance sa nadolazećeg albuma koji izlazi slijedeći mjesec , a k tome su odradili i par covera uključujući i Mistreated od Deep Purplea gdje je Glenn Hughes u originalu i snimio tu pjesmu s njima kao basist i prateći vokal uz Davida Coverdalea koji je u to vrijeme (1974.g.) još bio potpuno nepoznat na svjetskoj rock sceni.

DSC 0116

Njihov set je trajao otprilike pola sata, i definitivno su odradili dobar posao, a svim onima koji su propustili svirku, preporučam da ako opet imaju prilike, da ih svakako pogledaju uživo.

Po završetku njihovog seta, krenuli su pripremni radovi JP crewa na dovršetku scenografije za zvijezde večeri i ono što su svi čekali, Judas Priest. Tu se već dvorana počela puniti, i hrpa ljudi je pristizala u parter, fan pit i na tribine. Konačna brojka svih prisutnih se po mojoj procjeni kretala oko maksimalno 10 000 ljudi, što je možda i malo premalo za ovakve legende ako gledamo aspekt od 50 godina djelovanja na metal sceni te status jednih od „metal božanstava“, ali svakako nije nimalo malena brojka.

Uvod je bio očekivano žestok, krenuli su agresivno sa One Shot At Glory na koju su odmah nadovezali „noviju“ Lightning Strike. I naravno da smo se svi prisutni raspametili od starta.

Audiovizualno „šamaranje“ je bilo doslovce od početka do kraja. Deda Halford je dominirao cijelim stageom, u svom prepoznatljivom „kožno oklopljenom svjetlucavom“ stilu, te je kroz njihovih 2 i nešto sata svirke promijenio preko nekoliko svojih „oklopa“. Na momente je malo možda i podsjećao na nekakvog drevnog čarobnjaka koji dirigira kako sa ostatkom benda i scenografije, tako i sa kompletnom publikom koja je reagirala na svaki njegov mig i interakciju kao sinkronizirane plivačice. Prva analogija koja mi je pala na pamet je bila „heavy metalni Merlin“.

DSC 0600

Svakako želim napomenuti da je Richie Faulkner, gitarist kojem su stavljene ogromne cipele K.K.Downinga za popuniti kad je došao u bend, odradio odličan, da ne kažem savršen posao sa svoje strane. Dominirao je stageom, njegove solaže su bile fantastične i točne, sve što se očekuje čuti uživo, i deda Halford je vrlo često interaktirao sa njim tokom svirke, na momente je i on sam djelovao opčinjen i impresioniran njegovim solažama.

Nakon prva dva „krošea“, krenuo je „aperkat“ u formi You've Got Another Thing Coming, i šta se može osim skakati, pjevati, divljati i skandirati.

Za prvi dio svirke do bisa ako moram izdvojiti meni najomiljenije stvari koje su Judasi izveli, to bi bile Turbo Lover, Hell Patrol, A Touch Of Evil, te Painkiller za kraj „glavnog dijela“ svirke za koju je publika jednoglasno „glasala“ na pitanje što žele da se odsvira za „kraj“. Prije Painkillera su odradili i dva covera, The Green Manalishi od Fleetwood Maca i Diamonds And Rust od Joan Baez, naravno na onaj prepoznatljivi „judaspriestičan“ način.

Naravno da tu nije bio kraj koncerta, i „pauza“ do bisa je iskorištena za par promjena scenografije koja je uključivala i njihovog prepoznatljivog ogromnog bika sa krvavo crvenim svjetlećim očima.

DSC 0366

Bis je startao opako u jednakoj maniri kao i cijeli koncert. The Hellion i Electric Eye su bile prve dvije pjesme od pet odrađenih na bisu, da bi naš deda Halford uletio na svom Harleyu u valjda 15-om outfitu te večeri, na stage na trećoj pjesmi Hell Bent For Leather i nastavio sa, pogađate, Breaking The Law.A dvorana je naravno, bila kaotična do kraja.
Njegov ulet na stage na Harleyu me podsjetio na davnu 1991.g. i veljaču kad sam igrom slučaja kao klinac i zahvaljujući mom starijem bratiću, prvi i do sad jedini puta gledao Judase uživo, a ono što najviše pamtim iz tog vremena je upravo uletavanje na Harleyu niz rampu na stage. To mi se urezalo u pamćenje za sva vremena.

I za kraj krajeva su zakucali svoju svirku sa meni još jednom omiljenom ako ne i najomiljenijom pjesmom od Judas Priesta, a to je Living After Midnight.

Što se mene tiče, čuo sam sve čemu sam se nadao čuti od Judasa.

No, moram biti i malo objektivan, a ne samo subjektivan...

Kao što sam ranije napisao, desetak tisuća ljudi nije nimalo malena brojka, ali Stožice nisu bile ni blizu krcate, pogotovo ako usporedim sa Kissom u ZG Areni par dana ranije. Stage show, efekti, video screen i sve ostalo na Judasima je stvarno bilo odrađeno na jednom visokom nivou, ali opet, slabije ako usporedim sa megaspektaklom dan ranije. I iako govorimo o rock vs heavy metal bogovima, a tu bi definitivno žešći i opakiji trebali biti ovi heavy metal bogovi, ne mogu se oteti dojmu da bi u nekakvom „muzičkom ringu“ Kiss ipak izašli kao sveukupni pobjednici.

DSC 0544

K tome bi dodao, da je „godina proizvodnje“ možda ipak vidljivija bila kod dede Halforda nego kod recimo Genea Simmonsa i Paula Stanleya iako su svi tu negdje po godinama, pa sam tako primjetio da je dosta dijelova pjesama recitirao umjesto pjevao, što naravno, nije umanjilo cjelokupan dojam i oduševljenje samom činjenicom da sam uspio opet uživo gledati Judase. Isto tako,iz moje perspektive (tribina s lijeve strane odmah do stagea), stekao sam dojam da je na par pjesama par određenih zahtjevnijih pjevačkih dionica možda odrađeno na, nemojte mi zamjeriti, playback. Druga opcija je bila da deda Halford i u sedmom desetljeću to odvaljuje sa lakoćom, tolikom lakoćom da izrazi lica jednostavno ne prate vokalni napor. No, bojim se da je prva opcija nekako izglednija i realnija.

Zato je ono u Subotu u ZG Areni bio megaspektakl dok ovo ipak nazivam „samo“ spektaklom.

Ali, nimalo žaljenja, i ogromno oduševljenje što sam uspio biti dijelom ovog spektakla, a kako je deda Halford i sam najavio, vidimo se opet neki drugi puta, što znači da se ni on a niti bend nemaju namjeru tako skoro umiroviti. Pa eto, živi bili, metal slušali, koncerte pohađali i vidjeli.

The beast in black is coming back!!!
Camaro

Judas Priest setlista:

One Shot at Glory
Lightning Strike
You’ve Got Another Thing Comin’
Freewheel Burning
Turbo Lover
Hell Patrol
The Sentinel
A Touch of Evil
Victim of Changes
Blood Red Skies
The Green Manalishi (Fleetwood Mac cover)
Diamonds & Rust (Joan Baez cover)
Painkiller
Bis:
The Hellion
Electric Eye
Hell Bent for Leather
Breaking the Law
Living After Midnight

The Dead Daisies

Judas Priest

Izvještaji



Opeth u Tvornici


Sharon Kovacs u Tvornici


Hard Place proslavio 12-i rođendan


Klasična hrvatska četvorka +2 u Splitu


Partibrejkers obilježili velikih 40 godina


2Cellos se u rasprodanoj Areni


Kings of Convenience na tvrđavi sv.Mihovila


Pips, Chips & Videoclips na Šalati


Urban&4 na Sunčanoj strani Prisavlja


Hélène Grimaud nastupila na Ljubljanskom festivalu


Hladno pivo nastupilo u Karlovcu


Pixies na Zagrebačkom velesajmu


Kries dobro „izgorio“ u solinskoj Gradini


Vatra i Urban&4 na Danima piva


Richard Bona i „napolitanska mafija“ osvojili Makarsku


Švedski desant na Abbaziu


Tame Impala u Puli


Održan je kultni Viva La Pola! festival


Prepun amfiteatar u Puli ugostio legendarne Arctic Monkeys


Vlajternativa opet pobjeđuje