Ovaj bend je divan, ovi mladići su nezaustavljivi i biti dijelom sinoćnjeg veličanstvenog rock ’n’ roll spektakla bila je čast i privilegija. Svakim novim koncertom osjećam kako ljubav prema glazbi koju izvode, prema njihovim pjesmama, stvaralaštvu, ostavštini i, bez presedana, koncertima koji su van ovoga svijeta, biva sve veća. Mick i Keith spremaju se zagaziti u jubilarnih 80, Ronnie ih prati s kojom godinom zaostatka, no na njima se godine ne vide, one su tu tek da nas podsjete koliko dugo kroče ovom zemljom čineći ju glazbeno, i uopće umjetnički, bogatijim mjestom.
Sedamnaesti nastup Stonesa u Austriji dogodio se tamo gdje ih se najčešće može i vidjeti, na nacionalnom stadionu koji nosi ime Ernsta Franza Hermanna Happela, glasovitog austrijskog nogometaša, jednog od najuspješnijih trenera koje je majka Austrija imala. Gotovo dupkom pun stadion, krcat dušama sa svim strana svijeta, došao se još jednom pokloniti i uživati u glazbi koju ova moćna mašinerija isporučuje dugih šest desetljeća. Nazivom ove turneje obilježavaju ovaj ogroman jubilej i volio bih kada se na tome ne bi zaustavili. Gledajući ih na pozirnici, a posebice Micka, ostavljaju dojam kako je ova još jedna u nizu turneja kojom obilježavaju okruglu brojku.
Ovaj nastup bio je u mnogočemu emotivan. Prvi je na ovom prostoru koji je održan bez Charliea (uvodno su mu odali dostojanstvenu počast na videozidu, što obilježava svaki početak koncerta ove turneje), a što je odmah nametnulo pitanje koliko ćemo još biti u mogućnosti svjedočiti ovakvim trenutcima čiste i nepatvorene rock 'n' roll rapsodije, obzirom da vrijeme ne staje, ne obazire se, ne uzima predah i ne pošteđuje čak niti one koji su nas zadužili, one koji bi tu trebali biti nešto duže od nas običnih smrtnika.
Setlista je poslovično bila odlična, s nekokliko pjesama koje su već desetljećima njezin nezaobilazni dio, njezin nukleus, srž i DNK. Pa ipak, svaku od takvih nastoje i uspjevaju emotivno drugačije prenijeti, izvesti i učiniti da ju i mi takvu poznatu, a svježu, drugačije doživimo. Da nije upravo tako, onda bi koncert od 19 pjesama (koliko ih je sinoć izvedeno) trajao 50-ak minuta, a ne cca 120 s kojom sekundom više. Sretan sam zbog toga, sretni su i svi oni koji su jučer stajali na koncertu (tribine nisu sjedile) i upijali ono što se s grandiozne pozornice tako snažno prolamalo bečkim zrakom.
Desilo se i meni da konačno u živo čujem Wild Horses. Trebale su proći 24 godine od mog prvog susreta sa Stonesima da se u setlisti koncerta koji posjećujem pronađe ovaj dragulj svjetske diskografije, a ja, kojem je spomenuta bila jedna od nezaobilaznih u fazi kada se otkriva Stonese, s vremenom sam otkrio druge dragulje, ali čuti ju sinoć za mene je bilo poput emotivnog vremenskog stroja.
Koncert su na bisu zaključili s "(I Can't Get No) Satisfaction". I iako su nas ostavili zadovoljnima, nisu zadovoljili naše apetite. Tako to biva sa Stonesima, kada ih jednom čuješ u živo, nikada nije dosta. Kao hrana su, koncertno neophodni i nužni. Stoga se nadam da nas, iako u poznim godinama, neće još dugo vremena ostaviti gladnima svoje toliko bitne scenske pojave.
Predgrupa je bila neka blijeda kopija prošlogodišnjih pobjednika Eurosonga, koji mi također nisu bitni. To je sve što je potrebno napisati o tome.
Setlista
Charlie Watts Tribute
Street Fighting Man
Let's Spend the Night Together
Tumbling Dice
Like a Rolling Stone
Out of Time
Wild Horses
Living in a Ghost Town
Paint It Black
Honky Tonk Women
Slipping Away (Keith Richards za vokalom)
Happy (Keith Richards za vokalom)
Miss You
Midnight Rambler
Sympathy for the Devil
Start Me Up
Gimme Shelter
Jumpin' Jack Flash
Bis
You Can't Always Get What You Want
(I Can't Get No) Satisfaction