Sjajni program Ljubljanskog festivala nastavio se 18.8. nastupom slavne francuske pijanistice Hélène Grimaud, koja je nastupila uz Pittsburgh Symphony Orchestra pod ravnanjem dirigenta Manfreda Honecka, u Gallusovoj dvorani Cankarjeva doma.
Kritičari izuzetno hvale Hélène Grimaud zbog njezinih duboko proživljenih interpretacija, koje ostavljaju snažan dojam na slušatelje. Kad je imala 17 godina, Daniel Barenboim pozvao ju je na suradnju s Orchestre de Paris, i to joj je otvorilo brojna vrata i počela je surađivati s najeminentnijim orkestrima kao što su Berlinska filharmonija i Njujorška filharmonija.
Pittsburgh Symphony Orchestra smatra se jednim od najboljih orkestara u SAD-u, a njegov glazbeni direktor Manfred Honeck nekad je svirao violu u Bečkoj filharmoniji, a dirigentski je zanat učio kod slavnog Claudia Abbada.
Orkestar je prvo izveo Pet komada za gudački kvartet češkog kompozitora Erwina Schulhoffa (verziju za gudački orkestar i perkusije), a zatim im se pridružila Hélène Grimaud koja je izvela Ravelov Koncert za klavir i orkestar u G-duru, ikoničko djelo 20. stoljeća nadahnuto jazzom i baskijskom folklornom glazbom, između ostaloga. Sam Ravel rekao je da djelo ne teži biti duboko već zabavno, u stilu Mozarta i Saint-Saensa – a čini se da se Hélène Grimaud itekako zabavila izvodeći ovu neobičnu kompoziciju koja vijuga negdje između Europe i Novog svijeta. Njezina je izvedba bila ne samo tehnički virtuozna, već je i prštala elanom i gotovo jazzerskim grooveom, i bila naravno obilježena odvažnim, upečatljivim interpretativnim pečatom, po čemu je kritičari najviše hvale (inače su je zbog njezine spremnosti na reinterpretaciju i riskiranje uspoređivali s Glennom Gouldom)
Hélène Grimaud je inače poznata po tome da doživljava sinesteziju – u njezinom slučaju konkretno percipira glazbu kao boju, što joj pomaže kod pamćenja nota. Inače je i aktivistica za ljudska prava, bavi se spisateljskim radom, a ''fun fact'' je njezina posvećenost zaštiti vukova (osnovala je Wolf Conservation Center, zovu je ''šaptačicom vukovima'').
Nakon burnog pljeska publike u pristojno popunjenoj dvorani, Hélène Grimaud vratila se na jedan bis, a u drugom dijelu večeri Pittsburgh Symphony Orchestra izveo je famoznu Mahlerovu 1. simfoniju u D-duru ''Titan''. Zanimljivo je spomenuti da je Mahler dirigirao izvedbom ove simfonije više nego ikojeg drugog od svojih kasnih djela. Najupečatljiviji dio kompozicije je početak trećeg čina, u kojem bas solo izvodi varijaciju na popularnu melodiju ''Frere Jacques'', što je rijetka uporaba basa u kontekstu simfonijske glazbe. Pritom je dur pretvoren u mol, čime melodija dobiva prizvuk pogrebnog marša. Taj prelazak u mol ipak nije Mahlerova ideja, već se pjesma tako izvodila u 19. st. i početkom 20. st. u Austriji. Iako je simfonija popularno poznata kao „Titan'', Mahler je taj naziv koristio samo za ranije verzije djela, prije nego što je nastala konačna verzija s 4 stavka 1896. g.
Američki je orkestar dao sjajnu interpretaciju ovog vrlo atraktivnog djela i omiljenog među publikom, a odabir Mahlera za ovu koncertnu priliku nije ni slučajan – naime, Mahler je kao 21-godišnji talent stigao u Ljubljanu na svoj prvi dirigentski položaj u Slovenskoj filharmoniji. Godinu dana poslije otisnuo se u svijet i svojim monumentalnim simfonijama sudjelovao u stvaranju glazbene povijesti.
Virtuoznu je izvedbu oduševljena publika nagradila stajaćim ovacijama, pa se orkestar vratio na 2 kratka bisa, s djelima Johanna Straussa Ml., i tako završili glazbenu večer ipak u ''durskom'' raspoloženju.
