U ponedjeljak navečer održan je posljednji hrvatski nastup (ili barem tako kažu) crossover dua 2CELLOS (ili kako se šarmer i zafrkant Stjepan Hauser uvijek šalio: "two seljos") kojima je ovo 11 godina zajedničkog djelovanja. Stjepan Hauser i Luka Šulić kažu da je vrijeme da se raziđu dok su na vrhu, a da su već sve postigli u ovoj kombinaciji i da je vrijeme za nove solističke izazove. Što svakako stoji i taj je odluka sjajna. Tako se završava nešto u stilu.

Obojica su vrhunski svirači violončela i budućnost im je svijetla kako god okrenuli karijere, a čini se da će to kod obojice biti povratak u klasiku kao primarno, no ne i isključivo.

Njihova crossover formula koju su skoro posve slučajno (iako ne i orginalno) načeli s obradom vrhunskog pop hita "Smooth Criminal" Michaela Jacksona koji ih je lansirao u orbitu, nakon milijunskih pregleda na Youtubeu, te nakon što su isto probali i s rock hitom "Welcome to the Jungle," Guns'N'Rosesa - bila je superuspješna. Sony (internacionalni) ih je odmah "zapisao" pod ugovor, nekako istovremeno ih je na sva usta hvalio i vodio na turneje i sam Sir Elton John. Od tada im je samo nebo bila granica.

Dva mlada, zgodna, iznimno talentirana, zabavna, sposobna, klasična čelista potpuno su se okrenula obradama pop i rock standarda, na neki ipak samo svoj način. Nekima je to bilo cirkusiranje i kič, drugima kreativni i drugačiji, atraktivni prikaz neke pjesme - ali očito da je potonje imalo plodno tlo kod međunarodne publike, te uspjeh, veliki uspjeh, nije izostao.

Osobno ne volim kič i možda su neke od skladbi na onih nevjerojatnih šest albuma koliko su ih snimili u tih 11 zajedničkih godina - malo vukle na bezizražajnost ili besmisao rađenja obrade, ali velika količina skladbi je bila sjajno obrađena i ako mene pitate, 2CELLOS su itekako opravdali svoje postojanje.
Uz to su bili magnet na nastupima uživo, ne samo i ne nužno kao privlačni momci, već prvenstveno kao dvojac bombastične, zarazne energije.

Čelisti u "praskavim" nastupima? Nekima svetogrđe, ali realno i posve objektivno, to su bile bombe od nastupa. I na kraju, zašto da ne? Pravila postoje da se krše.

Ono što im ja jedino zamjeravam, ako išta, jer mislim da se je apsolutno moglo i bez toga napraviti genijalnu 2CELLOS crossover karijeru, jest kada su u svoj duo violončela ubacili bubnjeve. To ih je odvelo do one granice s kičem, i tu su drastično balansirali naginjući se malo na jednu, malo na drugu stranu.

No u zbilji - Dušan Kranjc, bubnjar koji je s njima nastupao, zaista je vrhunski bubnjar i prilično je zaslužan je za one "live" bombe od nastupa, i vjerojatno je pridonio tom njihovom nevjerojatnom uspjehu, jer ne zaboravimo -upravo skladbe Michaela Jackson i od rock primarno AC/DC-ja pridonijele su tom istom uspjehu.

No svaki put kada su svirali samo njih dvojica, ili s orkestrima, to je bio praznik za uši.
Najbolji su bili u onim tihim, emotivnim skladbama gdje je njihov svirački i umjetnički talent najviše došao do izražaja, primjerice kad su svirali temu iz "Gladiatora" "Now we are free" ili Jenkinskov "Benedictus" kojim su i otvorili subotnji koncert u Areni, baš onako kako je i trebalo, samo njih dvojica. Usuđujem se reći da je to možda bio i umjetnički nasvijetliji trenutak koncerta.

Kao i u istoj formi, na drugom bisu u Areni izveli su Nine Inch Nailsov "Hurt", pa i farewell Zagrebu sa skladbom Leonarda Cohena "Hallelujah". Ipak su završili (točnije nisu još, turneja još traje po drugim dijelovima svijeta) kao pravi čelisti: otvaranje i zatvaranje koncerata samo sa dva violončela u "piano" tempu.

Arena Zagreb bila je njihov početak uspjeHa i sada njihov završetak. Rasprodana Arena s oko 12.000 posjetilaca (računajte da je parter bio sjedeći) dala je do znanja da svi puno očekuju od ovog koncerta i da su svi "nabrijani". Ono što je također zanimljivo napisati jest da sam u publici vidjela iznimno širok raspon publike i u godinama, spolu, te nacionalnosti.
Ako to ne govori o njihovom uspjehu - ništa neće: zlobnicima i kritičarima treba reći jedno: samo kvaliteta može ujediniti tako različitu publiku!

Koncert je bio podijeljen u neka tri tematska dijela: prvi, Hauser i Šulić sami sa svojim violončelima i sedam velikih hitova, Coldplay, Muse, U2 i naravno Jackson. S onim strašnim uvodom uz Jenkinsonov "Benedictus"

U drugom dijelu su dodali Dušana Kranjca i bubanj, i odmah znate kako je to bilo: praskavo. AC/DC, Prodigy, White Stripes i Nirvana uz Dušanov standarni vrhunski solo.

Drugi dio je Arena provela na nogama, a tako se i nastavilo kasnije.

Treći dio bio je rezerviran za show (Hauserov): bežično spojen čelo, akrobacije po pozornici i šetnja kroz publiku i puno hard rocka (AC/DC + The Rolling Stones).

Za regularni kraj adekvatno, Guns'n'Roses i "Sweet Child of Mine" i urnebes. Svi su uživali, uključujući 2CELLOS.
Uz povremene pošalice i obraćanje publici od uglavnom Hausera koncert je bio pravi "smooth operator" i velika uživancija.

Na prvom bisu smo čuli Bon Jovija, Iron Maiden i Avicii-ja. Ako se tko nadao kojem djelu klasike ili se nadao da će biti izvedena koja Oliverova pjesma - to ovaj put nije bio slučaj, ali znamo kapacitet obojice pa ne sumnjam da ćemo uskoro na kocert nekoga od njih solistički i da ćemo jednako uživati, ali i ovo je bilo - divno.

Dobili smo još jedan bis, onaj prije spomenuti "piano" "Hurt" i "Hallelujah". I sad, da još išta više dometnem pokvarila bih sveukupni dojam, za kraj još samo da se činilo i da su njih dvojica bili izrazito emotivni pri tom kraju koncerta. Zagrlili su se i oni na pozornici i oprostili ne samo od publike, već i od samih sebe, odnosno 2CELLOS.

Iako bismo trebali ubaciti na kraj još koju fotografiju, ovo nekako više odgovara prilici: