Najpoznatiji rock bend iz Germantowna (Maryland), točnije nekadašnja ekipa iz škole Seneca Valley, sinoć je treći pohodio Tvornicu kulture u Zagrebu. Prijašnji susreti zagrebačke publike i Clutcha održali su se 2016. i 2018. godine. Po pričama i dostupnim zapisima oba puta je Tvornica bila krcata. Tako je bilo i sinoć. Bilo je čak malo prekrcano tako da se sljedeći put treba razmišljati većem prostoru.

Magla na autocesti A1 uzrokovala je kašnjenje na koncert potpisnika ovih redova. Tako sam nažalost preskočio Brightonski trio – Tigercub. Uskočio sam u Tvornicu kad su svirali engleski Green Lung. Ima nešto Black Sabbathovski u Green Lungu, čak i vokal na momente podsjeća na neku čudnu mješavinu BS pjevača. Iako se na studijskim snimkama pjevač Tom Templar čini pun bolji nego što je sinoć zvučao. Možda je samo imao loš dan. Klavijaturističke linije, odnosno klavijaturističke bravure, daju poseban štimung Green Lung pjesmama. Svoj kratki folk-horor set (Green Lung pjevaju o engleskim legendama, vješticama, vještičarenju i sličnom) su odradili jako dobro. Ako ovako nastave, uz malo sreće, barem u europskom metal svijetu mogli bi ih gledati kao nositelje neke buduće turneja po klubovima.

Točno u 21:59 na pozornicu izlaze Clutch. Publika dolazi na svoje. Najzagriženiji fanovi, a bilo ih je dosta, pjevali su s Fallonom osamdesetak minuta, od početka do kraja koncerta. Set lista je bila kombinacija starih hitova i pjesama s novog albuma. Čak šest pjesama (ako sam dobro zapamtio) bilo je s novog albuma: "Red Alert (Boss Metal Zone)", "Nosferatu Madre", "Mountain of Bone", "We Strive for Excellence", "Jackhammer Our Names" i “Three Golden Horns”. Ipak, publika je najbolje (najglasnije) prihvatila neke starije hitove poput: “The Regulator”, “Fortunate Son” i “Fortunate Son” (Creedence). Ne treba ni zanemariti najbolje prihvaćene pjesme, one pjesme odsvirane na bisu („Electric Worry“, „X-Ray Visions“ i „D.C. Sound Attack!). Osamdesetak minuta čiste Cluch energije.

Zvuk u dijelu prema šanku i nije bio savršen, puno se bolji činio za vrijeme nastupa Green Lunga. Bas je u pojedinim trenutcima bio zvučno predominantan. Tim Sult je cijeli koncert bio usredotočen na svoju gitaru te nije izvodio nikakve kerefeke na pozornici. Dan Maines sa svojim basom bio je mrvicu pokretniji nego li Tim. A Jean-Paul Gaster se vrlo dobro i energično držao na bubnju. Neil Fallon ima vrlo dobar, ali ne i kreativan odnos prema publici. Njegov nastup i energičnost najviše obilježava nastup Clutcha. Ipak, jasno je kako su Clutch u biti dobro uvježbani tim, tim koji se usvirava zajedno od srednje škole, a sad su pedesetogodišnjaci. Mladiće iz Clucha možemo iščekivati opet u Zagrebu ili možda nekom drugom dijelu Hrvatske. Clutch ide dalje, a s njima i mi.