Hladna i vlažna zagrebačka noć. Sporadične skupine fanova okupljaju se u Sport Billyu, Darlingu, a onim mlađima je i klupica usprkos hladnoći bila dovoljno dobra za ispijanje poznate „dućanuše“ (op.a. piva koju kupiš u dućanu).

Još tamo 2020. godine je bio najavljen ovaj koncert tada planiran za Tvornicu kulture, pa evo dočekasmo i taj dan.

Tri američka benda od kojih je ovaj najmlađi – Mammoth WVH po prvi puta napustio rodnu grudu i krenuo na turneju s one strane Velike Bare, a ostala dva dokazane veličine vrhunskih glazbenika predvođene karizmatičnim vokalima Lzzy Hale i Miles Kennedy.

Satnica nije kasnila niti minute i Wolfgang Van Halen (tko ne zna, sin velikog i neprežaljenog Eddiea Van Halena) su počeli svojim setom u kojem su odsvirali polovicu svojeg od kritike, a posebno publike, hvaljenog prvijenca nazvanog po imenu benda. Bez obzira na ladice u koje ih smještaju nazvao bih to jednostavno zdravim američkim hard rockom. Bez kompromisa, odlično svirački posloženi, s Wolfom (kako je sam sebe predstavio) koji se istaknuo što glasom, što svirkom na gitari i na klavijaturama, pa možemo reći da je bilo po onoj staroj narodnoj da jabuka ne pada daleko od stabla.

Dinamičan nastup i odličan uvod u ono što je slijedilo, a posebno me dojmilo da je publika u velikom broju došla već i na njihov nastup. Na mene je najveći dojam ostavila Distance, koja je čak i bila nominirana za Grammya u kategoriji najbolje rock pjesme, te Think it over – koju je Wolf najavio kao najdražu pjesmu njegovog oca.

Setlista:
Mammoth
Mr. Ed
Epiphany
Think it over
Distance
You're to blame
Don't back down

E sad je sve to postalo i malo ozbiljnije. Od nominiranog za Grammy do osvajača Grammya Halestorm. Istinabog davno je to bilo (2012.), no Halestorm su izašli na binu i doslovce pomeli. Od prvog tona koji je izašao iz Lzzy, prvog rifa gitare i prvog odapinjanja basa i prvog udarca u doboš Halestorm su jednostavno bili savršeni. Zvuk odličan, glazbeno nikad upitni, a iz svog opusa odsvirali su tri pjesme s aktualnog albuma „Back from the dead“, a ostalo je bio presjek njihove diskografije i 5 izdanih albuma. Ono što je odmah upalo u oči, od žestokog početka (The Steeple) pa kroz cijeli nastup je Lzzy koja je sve imala pod kontrolom; odličan odnos s publikom, a taj njen glas je jednostavno nevjerojatan i toliko moćan da se ponekad upitaš kako ta sitna žena proizvodi ovakve zvukove. Basist i gitarist nekako samozatajni, ali bezgrešni, točni i efikasni, a na svom bubnjarskom podestu poseban dojam ostavio je „mali braco“ – Arejay Hale kojeg nisi mogao ne vidjeti s neonski, vrištećom zelenom kosom i istom takvom majicom.

Grammyem nagrađena Love Bites, pa žestoko i jako do lakše i mirnije Familiar taste of Poison. Onda je uslijedio jedan od highlighta cijele večeri – bubnjarski solo performans koji je sve digao na noge, tj. one koji već nisu bili na nogama. Furiozan završetak večeri s naslovnom sa zadnjeg albuma, Freak like me i I miss the misery.

Zaključak – da je ostalo samo na ovome već bi bilo dosta. Odličan nastup i vrlo zahvalna publika, koja je željna ovakvih nastupa.

Setlista:
The steeple
Love bites (So do I)
Wicked ways
I get off
Mine
Familiar taste of poison
Bubnjarski solo
Back from the dead
Freak Like Me
I miss the misery

Alter Bridge je institucija. I vjerujte mi ne pretjerujem jer ovo dolazi iz pera čovjeka kojeg privlače malo ekstremnije inačice metala i žešći glazbeni izričaj od onoga što gaji Alter Bridge. No, sami spomen ljudi koji tu sviraju jednostavno te tjeraju na respekt. Vjerojatno nema nikoga tko nije čuo za Mylesa Kennedya i Mike Tremontia, a oni malo zagriženiji i za ostatak ovog superbenda (kako mu tepaju u njihovoj domovini).

Promoviraju svoj novi album Kings & Pawns i sa Silver Tongue su odmah otvorili svoj nastup, što je bio najbolji mogući početak koncerta koji je nakon toga išao kao „po špagici“. Moram priznati da je u nekim trenucima zvuk bio malo čudan, stvorio se dojam da je bilo malo preglasno pa je dolazilo do neke kakofonije, ali to nije nikako pokvarilo ukupan dojam.

Nastavak je protekao u odličnoj izmjeni žestokih tonova i laganica – onih pravih stadionskih koje svi znaju i pjevaju s bendom. Metronomska preciznost Marshalla i Phillipsa u ritam sekciji, majstorstvo Mike Tremontia na gitari i Kennedyieva karizma i glas su dobitna kombinacija.

Naravno da smo se svi skupa sjetili da je Mylesu rođendan (ok, ako ćemo biti precizni 27.11.) pa je spontano pao i jedan Happy Birthday od zahvalne publike.

Broken Wings nas je sve osvojio i svi smo zdušno pjevali. Da, da i yours trully, black metalhead, zna ovu pjesmu. Isolation je odlična posveta vremenu kojeg smo prošli u protekle dvije godine i koje još uvijek prolazimo – „You're disconnected, so alone, severed ties from all you know“.

Nakon toga je uslijedio drugi veliki trenutak ovog koncerta. Tremonti je osim gitarskih sposobnosti pokazao i svoje glasovne u pjesmi Burn it dDown i ljudi dragi zna čovjek i pjevati.

Naslovna sa zadnjeg albuma Pawns & Kings predvodila je zadnju trećinu koncerta. I ako niste poslušali ovaj album svakako to učinite jer je izuzetno dobar, kao uostalom i većina onog što su Alter Bridge ikad izdali. Prevelika je to koncentracija kvalitete da bi ispalo nešto loše. Definitivno najbolji dio ove večeri bila je akustična verzija pjesme In Loving Memory. Temonti i Kennedy, akustična gitara i ako mogu to ovdje napisati (neki će reći da bogohulim) u razini legendarne akustične izvedbe Bon Jovi/Sambora s neke davne dodjele MTV nagrada.

Za sam kraj dvije himne: Blackbird i Rise Today. Svi na nogama, svi pjevaju, skaču i frenetično pozdravljaju bend koji nas napušta, ali stvarno samo zakratko da bi se nakon toga vratili i dokrajčili nas sa Cry of Achilles i naravno Open Your Eyes.

Oproštaj s publikom i vjerovanje da će se ovakvi spektakli događati i dalje na tlu Lijepe Naše. Zato LAA i ostali promotori znam da su iza vas teška vremena, jedva se preživljavalo, ali valjda će biti bolje i valjda ćemo se nagledati ovakvih koncerata.

Na kraju krajeva lica ljudi koji su nakon koncerta izlazili sa širokim osmjehom na licu i sretni i zadovoljni. I još jedna notica. Ljudi svih generacija su došli vidjeti ovu lijepu priču što je meni kao starom metalheadu jako drago.

Setlista:

Silver tongue
Addicted to pain
Ghost of days gone by
This Is war
Before tomorrow comes
Broken wings
Wouldn't you rather
Isolation
Burn it down (pjeva M. Tremonti)
Pawns & Kings
In loving memory (akustična verzija)
Metalingus
Blackbird
Rise today
Bis
Cry of Achilles
Open your eyes