Kad sam kupovao kartu u Dirty old shopu reče mi moja najdraža prodavačica kako će koncert biti mrak, a da ljudi biti neće, jer je eto prodala vrlo malo karata. Jebi ga, četvrtak, Advent, hrpa koncerata koji se događaju isto vrijeme (npr. Motus vita est su bili u isto vrijeme kad i ovaj koncert) su objektivni razlozi što je stvarno u Vintageu bilo relativno malo ljudi. A stvarno šteta. Jer bilo je stvarno kako je predvidjela – mrak koncert.
Ono što će biti moj lightmotiv kroz pisanja na ovom portalu je podrška našim bendovima koji se bore svim silama prikazati svoj rad na pozornicama diljem Lijepe Naše i kako se radi o glazbi koja je zahvaća široku publiku promovirati ih kroz pisanje znači puno za njih. Tako je slučaj i s predgrupom koja je došla iz Pule i zove se My pitbull Lucifer.
Prvo malo konteksta. Ovo je fuzija bivših članova Mighty Zazuuma i Bolesno grinje i stvarno, ali baš stvano ih poslušajte. Glazba je kombinacija onog što su im bivši bendovi radili – punk, grindcore (Bolesno grinje je po mom skromnom mišljenju najbolji grindcore band koji je ikada svirao na ovim prostorima, a i šire), noise, doom, stoner… Svega tu ima. Izaći pred nas 10-tak zahtjeva predanost. Na samom intru (tako se i zove pjesma s kojom su počeli) bio sam sam u publici, a nakon prvih zvukova fantastične gitare sve što se u tom trenutku nalazilo u Vintageu došlo je pogledati i poslušati naše Puljane. Dobili smo sve pjesme s njihovog do sada jedinog digitalnog uratka (radi se o EP-u kojeg su snimili u kolaboraciji s bandom Ommus – obavezno poslušajte!!!!), što možete vidjeti u set listi, a i jednu sasvim novu pjesmu koju su premijerno izveli “Analog man”. Živ, jak nastup, najjači dojam ostavlja ta fantastična gitarska pozadina koje je ponekad samo klasični noise, pa prelazi u melodiozni doom, pa se opet prljavo poigrava punkom – a žena iza nje WOW! Iako izrazom lica ne pokazuje puno – izgleda vrlo hladno, koncerntrirano i distancirano – u svakoj noti se osjeća dubina emocije i ne treba ti nikakva facijalna ekspersija da bi osjetio što stoji iza tih nota, stihova i izvedbe. Kao totalni opozit stoji ektrovertirani pjevač koji je odlično komuicirao s publikom i nije ga bilo briga što nas je toliko malo, pokazao je zahvalnost za to. Ritam sekcija odlična, možda je trebalo malo više bubnja (kako je to rekao moj frend Pero – ultimativni poklonik storenizma u Hrvata), ali sve u svemu ako je to bio jedini nedostatak svjesni ste o čemu pišem. U petak su imali nastup u Rijeci na Ri-Rocku. Ne sumnjam da su bili jednako dobri.
Setlista:
Intro
Gift
Magic box
The pack
Anguish
Analog man
The shift
Do izlaska sinova Baltimorea skupilo se nas 50-ak u Vintageu.
Znate li koliko se bendova u Svijetu odaziva na ime Black lung(s)? Da vam olakšam – tri! Jedan je punk band iz Australije, drugi je hoby band pjevača Alexsisonfire Wade MacNeilla, a treći je onaj koji je nama pohodio iz Baltimorea. U principu su trio koji izbjegava bas gitaru, ali za žive nastupe ipak koriste basistu Maca Hewitta koji pridonosi punoći zvuka i koji je sad integralni dio benda. Ipak, osnivački trio čine Elias Schutzman (bubanj i pozadinski vokali), Adam Bufano (gitara) i Dave Cavelier (gitara i vokal). Opet malo konteksta – osnovani su 2013. godine, a 2014. su iz proglasili najboljim novim bendom u Baltimoreu. Uglavnom od te 2013. godine izdali su 4 dugosvirajuća uratka od kojih je zadnji „Dark Waves“ iz ove godine i kojeg ovom turnejom promoviraju. Po prvi puta su u Hrvatskoj, a dan prije Vintagea svirali su u Puli.
Od prvog tona iz pjesme Badlands (s albuma Ancients) bilo je jasno da se radi o uigranoj stonersko – doomerskoj ekipi koja nas je došla rastaviti na proste faktore. „Sun goes down coyotes howl, bow our heads to the arms of the world”! To su prvi stihovi Badlandsa – I stvarno sunce je zašlo, kojoti su zavijali, a mi smo pognuli naše glave i ritmički klimali njima i upijali svaki zvuk koji je dođao I Bufanove gitare koja je malo jakula, malo zavijala, malo vrištala – upečatljiva predstava gitariste koju su upotpunili i ostali članovi besprijekornom svirkom i pjevanjem. Daveov glas koji varira od zavijajućeg u Demons (baš kao što očekuješ da se demoni glasaju), do mirnog, ugodnog, mellow glasa u Voices. Elias na bubnju i na pratećim vokalima zabavan, glasan – tu Peri nije nedostajalo bubnja bilo ga je tama koliko treba. Na kraju krajeva zaokruženo Macovim basom. Teško je pri ovakvom nastupu istaknuti nešto jer sve je bilo izvrsno, a ovo što nas je bilo mogli smo biti prezadovoljni svime što smo vidjeli i čuli. Black lung su odličan klupski band i imaju tako dobar odnos s publikom, a primjetio sam da je bilo nekoliko stvarno die – hard fanova. U ostalom dijelu repertoara svirali su pjesme sa albuma “Ancients” i ovog novog “Dark waves”.
I imaju jedan običaj – ne sviraju bisove nego otpraše što imaju i odlaze. No, u Zagrebu, što zbog njihovog odličnog raspoloženja, a što zbog stvarno odlične publike (nije bitan broj već energija, zar ne?) vratili su se na pozornicu jer smo našli odličnu inačicu onog uobičajenog: “We want more!” – skandirali smo “Bal-ti-more”! Rekao je Elisa da jednostavno nisu mogli ne izaći na takav chant.
Otprašili su nam za kraj predobru verziju Fleetwood Maca – The Chain, a onda su odmah s pozornice došli među nas i pričali, zezali se i razmijenili iskustva. Pala je i pivica, a svi smo otišli sretni i zadovolji, tko s majicom, tko s CD-om, tko s vinilom.
Vrijedan koncert i iako zvuči kao kliše – tko god nije bio može mu biti jaaaakooo žao. Znam i ponavljam sve one razloge s početka teksta – ali ljudi moji – 50 kuna za ovakav koncert je stvarno kikiriki. Za to na Adventu ne možete kupiti hamburger. Eto čisto radi usporedbe!
“Listen to the wind blow, watch the sun rise , running in the shadows, damn your love, damn your lies!“
Setlista:
Badlands
Demons
Death grip
Awekening
Voices
Mad king
Ancients
The cog
Dark waves
Bis
The chain – Fleetwood Mac cover
