Ekipa koja je izvrnula sve što se izvrnuti da, opet je na napravila gužvu u Hard Placeu. Zapravo im to i nije bilo bitno, ali kada su već nudili gužvu, ovi su iskoristili. Kreš, Krumpa, Niđo i Ico stajali su na stageu i nije im bilo jasno zašto ekipa u publici skače i ludesa. Oni su bili tako normalni. Studenti prava i pravnici obližnjeg suda došli su kamuflirani na edukacije, ljubitelji eskapizma i bijeg u prirodu, isto. Zapravo, to opće nije bio koncert, nego edukacija. Nama ostalima nije bilo jasno kako smo izdržali bez njih od prošlog koncerta. Tri godine, teške godine.

Pokušao sam ovaj tekst napisati relativno normalno, ali nije išlo. Zapravo, išlo je, ali to je bio onda tekst o normalnom bendu koji se zahvaljuje i ulizuje publici, koji žicaju za pljesak nakon svake stvari i koji se moraju posebno truditi da napune pola dvorane. To nisu ti dečki.

Počeli su tako da bi najradije da ne moraju svirati, nego da večer provode doma pred televizorom, ali ako je klub već bio pun onda sviraju. Objasnili su i to da već dugo nemaju novih pjesama, uz ogradu ako ima u dvorani koji novinar. Vole da svi, ili gotovo svi u publici znaju sve pjesme, a da imaju nove, zvučali bi kiselo kao demo bend, a oni to definitivno nisu. Oni su baš drugačiji i baš ih briga zbog toga. Najgore je da je to njima jasno, ali ne i drugima. Normalni bendovi snimaju albume, trude se, čitaju nepotrebne osvrte na svoje koncerte, poput ovoga. Oni ne.

Ključna pjesma im je prepjev ljigavoga pjesmuljka s neke radio stanice koja vole domaćice. Onda pjesma naslova koja ništa ne znači, pa o tome kako je lijep život na selu i okružen kravicama, a svi seljaci bježe u grad pa kako je perspektivni mladić razbijao šajbe automobilima… Oni su napunili Hard Place, doveli masu do delirija, a sve to skupa ispod prostorije gdje Vlada RH održava sjednice, ako nisu telefonske, i gdje je najveća zbirka knjiga i pameti u ovoj državi.

Nikako mi ne ide ovaj osvrt, još mi grmi u uhima…