Jučer je u zagrebačkoj Tvornici održan prvi od dva zagrebačka koncerta kojim T. B. F. otvara svoju novu unplugged turneju. Bend postoji već preko trideset godina, objavili su kroz to vrijeme šest studijskih albuma, a i koncertni „Perpetum fritule“ (2010.), kompilaciju „Nostalgično fantastično“ (2011.) te pritom ubrali skoro 20 Porina, pet nagrada Crnog mačka i 10 Zlatnih koogli. Ukratko, osvojili su srca publike, a i kritike. Nema što se o njima nije napisalo, ali sve se matematički može svesti na isti nazivnik: vrhunski je to bend, sastavljen od izvrsnih i izuzetno kvalitetnih glazbenika, a pjesme su im široko primjenjivih i svevremenskih tekstova kojima tako vješto, plastično i dubinski analiziraju društvene i ljubavne teme.
Na koncertu nije bila predviđena predgrupa pa je najpoznatija hrvatska D. J. - ica Rea svojim vještim odabirom mjuze uspješno za nastup zagrijavala okupljenu publiku. Natiskalo se u Tvornicu uistinu mnogo ljudi i vjerojatno ne bi u ovaj prostor stao više niti žilet ili onaj „špijun zvan igla“, ali stoga su, zbog rasprodanog prvog koncerta, organizatori omogućili i 'repete' koje odabranici mogu poslušati večeras. Početak je najavljen oko devetke, ali T. B.F. su krenuli s koncertom nekih dvadesetak minuta kasnije, uzevši u obzir vjerojatno da okupljena masa ipak mora stići svoju zimsku odjeću pospremiti u garderobu te barem nakratko ovlažiti svoja suha grla, kako bi se nabrijana ekipa svih uzrasta gromoglasno uključila u pjevanje pjesama ovoga benda koji uistinu ima vrhunske tekstove prihvatljivih refrena i čarobni ritam kojim najjednostavnije objašnjavaju svaki zakutak svakodnevne životne mantre prosječnog građanina Lijepe naše pa i šire.
Već sam izlazak šesteročlanog benda na pozornicu izazvao je oduševljenje. Nakon uljudnog Mladenovog pozdrava krenuli su s pjesmom „San“ koju znamo sa studijskog albuma „Pistaccio Metallic“, od kojega je prošlo već dobrih 12 godina. Lagani početak, kako i priliči unplugged koncertima, popratili su klasičnim solom na akustičnoj gitari, ali se nekako nenadano pojavila mikrofonija koja, naravno, nije prošla nezapaženo ni od članova benda na pozornici. Unatoč tehničkim peteškoćama, bend je bio raspoložen a Mladen je već na početku ostvario kontakt s nazočnima. Pričao je o tome kako je neko dijete „vidilo mjesec i pitalo ga: 'Mjesecu kako si?'“ te konstatirao da „uvik triba pitat druge kako si“ i da su „u malih ljudi najveće istine“. Shodno tome, rekao je Mladen, vjerojatno, i „misec pita kako smo“. Nakon toga je uslijedila pjesma „Sa mog prozora“. Ekipa se očekivano raspjevala na refrenu, a posebno razgalila na onaj dio „hej, hej…“. Pjesme su aranžerski bile prilagođene (polu)unplugged verziji, jer naime bilo je ovdje i poprilično struje posebno u slučaju bas gitara i klavijatura, ali svakako je cijeli koncert zvučao znatno mekše od dobro znanih studijskih izvornika. „Papilova“ se u potpunosti transformirala u jedan reggae sa solo melodikom i rezanjem ritma u drugom dijelu pjesme, a na pjesmi "Malo san maka" Saša se baš razrepao, dok je bend stvar odsvirao u plesnom funky ritmu. Nisam čuo o čemu su pričali na pozornici između pjesama, jer publika ima neku neobjašnjivu potrebu za pričanjem u to vrijeme (svakako o životno bitnim i za raspravu neodloživim ključnim temama), dok traje taj interludij između pjesama, ali nakon toga je uslijedila pjesma „Guzice i sise“. Pritom je bio naglašen i zamjetan nevjerojatno dobar Ognjenov bas koji je bio upravo fantastičan, a Mladen je opet ostvario odličnu komunikaciju s publikom. Uslijedila je „DATA“ u jednoj lepršavoj izvedbi, koju je Mladen posebno začinio zajebancijom na temu „tubidu“ pa lagano i vješto zaplesao. „Kako stepam“, zaključio je, „nije normalno…“, iako se od buke do kostiju razgaljene publike i dalje nije baš i razaznavalo što se na pozornici odvija. Nakon toga su u Gjango stilu odsvirali svoju odličnu pjesmu „Pozitivan stav“. Toplo je primljen i „Pas sa plastičnim plaštom“, a potom su najavili smirivanje.
Pjesma „Grad spava“ u novoj je verziji bila teško prepoznatljiva. Ujedno, bio je to i prvi trenutak u kojem se nametao dojam da se cijeli koncert u stvari odvija u pogrešnom, prevelikom prostoru. Jer, unplugged koncerti su intimnijeg karaktera i trebalo bi ih održati u manjim klubovima u kojima publika ne nadglašava ono što se odvija na pozornici. Čini se da je bolje održati pet ili sedam koncerata u manjem prostoru kao što je KSET, Mochvara, Route 66 ili barem Mali pogon Tvornice nego ovakva dva velika nastupa.
Publika je očito imala svoje favorite. Recimo, netko iza mene vrištao je i zazivao pjesmu „Bog i Zemljani“, ali T. B. F. je vrtio po svome. Odličan je bio „Heroyix“ s Lukinim solom na klavijaturama kao i „Mater“, najljepša horror pjesma na svijetu sa Sašinom psihodeličnom blok flautom. Pjesma „Krist“ kvalitetno je prerezala koncert na pola, kao kad je onomad Mojsije priča se podijelio more na dva dijela. Ekipa je uživala, što se vidjelo i po tom što im je davala ritam pljeskanjem dlanova, a T. B. F. su neumorno nastavili dalje. Pjesma „Veseljko“ jedva se čula od gromoglasnog pjevanja publike, a nakon „Odjeba“, tijekom kojega je Mladen s ekipom vješto plasirao zajebanciju na riječ „la-la-la-lansiran“ i uz pomoć Saše završio u vokalnim bespućima, uslijedila je ritmična, brza i opet u funky ritmu odsvirana pjesma „Genije“ pri kojoj si je ritam sekcija uistinu dala oduška. Osobno „Genije“ mi je bila najbolja stvar ovoga koncerta. Saša je ustao i malo razgibao leđa, a nakon toga je krenula opet brza "Uvik kontra" koja je zvučala kao ono kad je Dino svirao sa Songkillersima. Naravno, ovu smo glasniju pjesmu svi čuli, a uz odličan ritam i solo kljave logično je uslijedio dug pljesak i odobravanje. Poslije nje odsvirali su još jednu bržu „Lud za njom“ u kojemu je Mladen uključio i pljeskanje publike, a potom su kao posljednju pjesmu službenoga dijela koncerta izveli „Smak svita“.
Naravno, ne može koncert naoko cool ali ipak temperamentnih Splićana u Zagrebu završiti u tri frtalja jedanaest ili, drugim riječima, jedanaest manje kvarat, tako da im ono ljubazno „Ljudi, fala lipa!“ naravno nije prošlo. Ekipa je gladna njihovog bogatog repertoara tražila još, a T. B. F. su se uviđajno vratili na bis i to ne jedan, već na na nekoliko njih. Mladen je zapalio pljugu iza stagea, donio si neko piće i krenuo s akustičnom verzijom „Nostalgična“, a na to su nadovezali „Fantastičnu“ i to s efektnim ubrzavanjem ritma pri kraju izvedbe čime su izazvali lavinu oduševljenja poprilično nabrijane publike. Prvi dio bisa poentirali su s klasikom „Ništa mi neće ovi dan pokvarit“, ali niti ovaj naklon publici i pozdrav, kao ni prethodni nije značio kraj. Za drugi bis izveli su još dvije stvari: „Trilogiju jada“ te kao definitivno zadnju pjesmu (jer ostale kako kažu nisu još navježbali) - „Splitsko stanje uma“. Za nju su rekli da ih ekipa često traži da je sviraju, a pred kraj su je malo ubrzali. Mladen je pritom predstavio sve članove benda uz poliglotski španjolsko-talijanski pozdrav: „Adios, amici!“.
T. B. F. je ostvario uvježban i sjajan nastup, a novim su poluakustičnim aranžmanima udahnuli svojim pjesmama jedan sasvim novim smisao. Bez sumnje, publika je u potpunosti uživala, premda s tehničke strane gledano, ovakvi bi se koncerti ipak trebali odvijati u nešto manjim prostorima.
{gallery}tbf_tk23{/gallery}
TBF - setlista:
1. San
2. Sa mog prozora
3. Papilova
4. Malo san maka
5. Guzice i sise
6. Dana
7. Pozitivan stav
8. Pas sa plastičnim plaštom
9. Grad spava
10. Heroyix
11. Mater
12. Krist
13. Veseljko
14. Odjeb je lansiran
15. Genije
16. Uvik kontra
17. Lud za njom
18. Smak svita
BIS 1:
19. Nostalgična
20. Fantastična
21. Alles Gut
BIS 2:
22. Trilogija jada
23. Splitsko stanje uma