I nakon 30 godina splitsko-zadarski jazzeri i dalje znaju kako pripraviti taj „crni“ glazbeni napitak, ponekad kristalno čist, ponekad „šporak“, ponekad sanjiv i ranjiv, ponekad robustan i paklen, ali uvijek rafinirano uzbudljiv; prvenstveno zahvaljujući slobodi improvizacija kroz koje glazbenici iskazuju i doživljavaju svoje anđele i demone.
Možda nijedan glazbeni pravac kao jazz nije donio toliko podjela među poklonicima, dok jedni zagovaraju tradicionalizam, modernistima je sloboda izražavanje „sveto pismo“.
Ono što treba biti osnovna paradigma u jazzu jest nedvojbena vrsnost u stvaranju, a naročito u sviralačkom umijeću bez kojeg priča poprima karikaturalne obrise.
Sviralačka izvrsnost kod Renata Švorinića (bas), Jadrana Dučića - Čiće (bubnjevi) i Ivana Ivića (klavir, el.klavir) nikada i nije dolazila u pitanje, o njoj pjevaju i vrapci na granama, svaki njihov koncert ne ostavlja traga nikakvim sumnjama, naprotiv donosi samo pozitivne vibracije.
Vokalnu dimenziju njihovog jazza dugo je obogaćivala Martine Thomas koja je okušala sreću u SAD, umjesto nje nastupila je mlada, kako je najavljena, zvijezda u usponu, Danijela Prpić, koja je već u startu otkrila o kakvom se nebrušenom biseru radi. Prekrasan vokal kao stvoren za soft jazz.
Poznata je kolaboracija ritam sekcije, Renata i Jadrana, njihove naizmjenične, nadahnute solo dionice uredno je „pratio“ Ivan svojim nenametljivim, ali nužnim klavirskim koloritom.
Jadranova poslovična hiperaktivna energija koju unosi u svoje alternativno ritmičko bubnjanje i ovaj je put omogućila slobodu izražavanja drugih instrumenata. Ujedno je pokazao potrebnu staloženost za dobrobit cijele glazbene slike.
Renatovo sviranje bila je kombinacija opuštenosti, poleta i rasnog inteziteta, dok se Ivanov doprinos (makar po mom skromnom mišljenju) sveo na apsolutno, rekao bih pozadinsko obogaćivanje cjelokupne glazbene slike (nešto poput uloge klavijatura koje je Tony Banks imao u Genesisima), nenametljivo, ali svakako esencijalno.
Black Coffee su na ovom koncertu imali i gosta, bio je to šibenski gitarist Nino Nimac koji se apsolutno savršeno uklopio u njihovu prezentaciju Steve Wonderovog jazz standarda „Visions“ za što je dobio zaslužene aklamacije.
Izvedena je i jedna autorska, radi se o kompoziciji Ivana Ivića „Kašeta od soli“ koja će se naći na njihovom nadolazećem albumu.
Renato se okušao na vokalu u poznatom standardu Colea Portera, riječ je o „Night and Day“, dok je Danijela briljirala u sjetnoj izvedbi „Over the Rainbow“.
„Killing me Softly“ bila je poligon za iskazivanje Jadranovog zaraznog sola koje je imalo adekvatni odjek u, nažalost, malobrojnoj publici. Razlog?
Vjerojatno i koncert kojeg su TBF imali na tvrđavi sv.Mihovila.
Od ostalog materijala, čuli smo „The Shadow of Your Smile“, „So What“ Milesa Davisa (ako se ne varam), „Feel Like Making Love“ Eugene McDanielsa (najpoznatija je u verziji Roberte Flack), „Butterfly“, te za sami kraj Herbie Hancockova „Wattermelon Man“.
Odličan koncert (u što i nije trebalo sumnjati) održan je za takav glazbeni događaj u šibenskom HNK-u, šteta što nije bio bolje posjećen. Nadam se da će im Black Cofee pružiti priliku za iskupljenje.
