Znate one priče koje završavaju sloganom iz naslova – Sve je to rock and roll. Hoćete pravi primjer. Ovo vam je rock and roll – ili punk – ili metal – ili što već volite: ono kad se digneš u 5 sati ujutro da bi uhvatio bus iz Senja, u Zagrebu u 6 i pol (jer sve drugo je nemoguća misija – nema direktnih linija) pa onda u 10 sati imaš jedan sastanak vezan za posao koji baš radiš, onda u 11,30 imaš drugi takav sastanak pa onda još jedan pa negdje oko 14-15 sati završiš i nešto pojedeš pa ideš malo probauljati po Zagrebu i obavit još poneki poslić, da bi nekako dočekao 19 sati i smjestio se ispred Tvornice kulture, popio 2-3 hladna piva, dočekao ulazak unutra i poslušao i odgledao fantastičan nastup Repetitora, onda još jedno piće s ekipom pa bjež' opet na autobus prema Rijeci (ista priča – nema direktnih linija) koji si isplanirao tako savršeno da kad dođeš u Rijeku imaš 15-tak minuta do veze za Senj i doma si u 5,35 sati. Ali…
Onda se dogodi da taj bus iz Zagreba negdje oko Delnica doživi kvar, pa čekaš novi bus 2 i pol sata (naravno da Flixbus koji te je trebao odvesti doma davno napustio Rijeku) pa digneš ženu iz kreveta da dođe po tebe (nije baš bila sretna) pa kad to sve skupa završi negdje je 8 sati ujutro, a još nisi oka sklopio pa ti padne server na poslu pa ajde još malo nešto odradi i sredi i negdje u 9,30 sati uspiješ leći u krevet i zaspati. A Dragutin čeka izvještaj…
Ako ovo nije rock and roll, punk, metal – nemam pojma što je.
Ali znate što je ključ. Ležiš tako u krevetu, umoran k'o pas, a osmijeh ti ne silazi s lica. Da nemaš ušiju smijao bi se oko glave – još uvijek ti je Repetitor svjež u mislima, ušima, srcu…
Ta nevjerojatna količina energije koja isijava iz Ane, Milene i Borisa je zarazna i jednostavno te tjera da skačeš – skoro kao u onoj Mortovoj pjesmi.
Pozitivno, jako iskreno, nepretenciozno i žestoko. To je Repetitor i to je bio njihov nastup u Tvornici kulture.
U vremenima koja su čudna i loša, kada slušamo idiote na televiziji i gledamo tupave i nesuvisle reality showowe (je, baš sam si lijepo složio ovu množinu), doživiš nešto dobro, pozitivno, nepatvoreno.
Bio sam na nekoliko njihovih nastupa i uvijek mi je bila fascinantna ta njihova energija. Grohlovski luda Milena na bubnju, Ana-Marija koja izgleda kao mala djevojčica s onim ogromnim basom kojim vlada vrhunski i Boris – derviš na gitari.
Brz i žestok početak s Devojkama koje u idu u Minhen i odmah nakon toga je bilo nešto tehničkih problema jer je Boris imao frku sa svojim gitarski kablom. Dok je on mijenjao, štimao, podešavao, prekablirao i konačno u Kuc-kuc ušao maksimalno u svirku djevojke su nas u duetu zabavljale i nije bilo onog čekanja već smo imali svirku svo vrijeme.
Kontakt s publikom je kod njih uvijek više mimički i nema tu puno priče, osim poneke zahvale tu i tamo, ali stvarno je taj odnos Zagreb i Repetitor nešto posebno. Ne vjerujem da igdje gdje nastupaju je publika tako živa i frenetično pozdravljajuća. Vjerujte mi da je ispred mene tokom cijelog koncerta bila tako žestoka šutka kao da sam na koncertu Kreše i kiselih kiša u Palachu u Rijeci (oni su mi nekakvo mjerilo žestoke i kvalitetne šutke).
U Tvornici kulture slušali smo u ovoj pravoj gitarsko, rockandrollerskoj večeri stvarno najbolje od najboljeg Repetitora, presjek njihovog stvaralaštva sažetog u četiri dugosvirajuća djela od kojih je zadnji „Prazan prostor među nama koji može i da ne postoji“ izdan 2020. godine.
Bez obzira na njihove (mlade) godine, možete li zamisliti da su na sceni već gotovo dvadeset godina? A povod ovog koncerta i onih koji slijede po Hrvatskoj (Šibenik i Split) i po regiji je 15. obljetnica njihovog debitantskog albuma „Sve što vidim je prvi put“.
Ulaskom u srednji dio koncerta sve je išlo kao po špagici. Izmjenjuju se hit za hitom, malo lakših stvari (od kojih je meni Crvena uvijek jedan od vrhunaca koncerta što zbog atmosfere, što zbog pjevanja), malo pjeva Boris, malo Ana-Marija i Milena. Odlično izbalansirana setlista, tako da sumnjam da je bilo tko ostao uskraćen za bilo koju pjesmu, jer su odsvirali baš sve što su trebali svirati uz neke nove stvari (Kuc-kuc i Crna zemlja).
Finale regularnog dijela koncerta rezervirano je za zadnji singl (i odličan video) „Sa izvora“ i konciznu, preciznu, kratku i jasnu „Kost i koža“
„Umesto sebi u bradu, tebi u stomak i glavu, kasnim pola veka, kasnim pola veka….“
Kratka pozdrav, još kraća stanka, idemo dalje u konačni finiš ovog predobrog koncerta. Ulaz s laganom, pripovjedačkom „Danima“ pa onda Boris laje na nas u Iggy Popovskom „Ja“ (s onog njihovog prvog 15 godina starog debija), da bi cijelu priču najprije zaključio Boris sa „Životinje“ s uvodnim stihom, koji je meni najdraži: „Znam da lepo vreme izvuče najbolje u ljudima, al ispred moje zgrade skupljaju se životinje“! I za kraj, cure nam serviraju svojim vokalima „Gde ćeš“ i otpuštaju nas u mirnu zagrebačku noć, koja je vašem reporteru postala vrlo turbulentna.
Repetitor je institucija i gitarski rock and roll nikada na ovim prostorima nije zvučao bolje. Ima u tim njihovim svirkama, nastupima, tekstovima svega i svačega i vide se tu i Šarlo i EKV i Orgazam i mnogi oni neki novovalovci. Svi oni kada vide u čuju Repetitor mogu vidjeti i čuti da nepatvoreni, iskonski, pravi rock and roll nije izumro.
Setlista:
Devojke idu u Minhen
Džungla
Kuc-kuc
Pukotine
Kralj ničega
Roba s greškom
Ekspedicija
Crvena
Kroz vetar
Gorim
Ako te ikada
U pravom trenutku
Crna zemlja
Suženi snovi
Beskraj
Sa izvora
Kost i koža
Bis:
Danima
Ja
Životinje
Gde ćeš
