Kako oni to kažu na svojoj Facebook stranici: išao tako vrag po državi Ohio koja je poznata kao tinjajuće žarište rocka, te je u svakom gradu proglasio vrhovne svećenike paklenih rifova. Pa eto u Cincinnatiu je kongregacija Crkve rock and rolla odlučila tu titulu dodijeliti ekipi iz Valley Of The Sun.

Simpatičan prikaz njihovog djelovanja. Uslušao sam se u pripremi za ovaj koncert i preslušao njihov novi album „The Chariot“. Nije taj vrag pogriješio kada je gore navedenu titulu dodijelio baš njima. Ono što odmah upada u oči su fantastični, čisti, precizni rifovi i odlični vokali. No, o tome u novoj recenziji koja će skoro doći na stranice vašem omiljenog glazbenog portala.

Valley of the sun su na europskoj turneji i izabrali su Hrvatsku kao jednu od svojih stanica, a kao support im dolaze naši Portman.

Ono što je neuobičajeno je da su Portman instrumentalci. Imaju već dugi staž i izdali su dva albuma, od kojih je posljednji izašao 2013. godine. Trenutno se rađa novi uradak, a činjenica da rade u raznim bendovima je vjerojatno razlog za ovoliki razmak među albumima.

Nekako kako smo se približavali najavljenom nastupu Portmana mogla se vidjeti užurbana rasprava i strka oko ulaza i ukratko Portman su zaglavili u prometu i nastupit će nakon Valley of the sun.

Tako da smo nakon pivice (odličan izbor Primarius pivovare) nazvane Cjepivo dočekali 21:30 i početak koncerta glavnog benda, koji je figurirao kao predgrupa Portmanu.

Već od prvog takta „Hearts afflame“ došlo je do izražaja ono što sam čuo i u preslušavanju njihove diskografije. Odlični rifovi, moćan glas, odlična ritam sekcija, uigrani do bola – jednostavno jak, puni zvuk, malo atipičan za klasičnu definiciju stonerizma – jer je ipak kod njih vrlo bitan taj klasični rockerski zvuk i štih koji imaju u svojim pjesmama.

Vrlo zabavna intermezza između pjesama koje je predvodio mladi i ludi bubnjar zvučnog imena Lex, koji je razvalio valjda 10 komada palica na ovom nastupu i svira bubnjeve kao da sutra ne postoji.

Odlična mješavina njihovog opusa u kojem su se dotakli svakog od 5 njihovih albuma, a težina je stavljena ne posljednji „Chariot“ s kojeg su odsvirali 5 pjesama.
Kroz cijeli koncert sigurna i koncentrirana svirka, sa odličnim solo ispadima oba gitarista od kojih ovaj stariji Ryan oko kojeg se vrti cijela priča ima tako dobru kontrolu kako instrumenta tako i glasa, rifovi su mu ubitačni i tjeraju te na benganje. Ovaj drugi, mlađi, Josh je puno aktivniji na sceni, a u dva navrata je uletio u publiku i poveselio se sa svojim najvećim fanovima (bilo je nekoliko onih pravih die hard fanova u prvom redu), ali svirački nimalo inferiorniji.

I za kraj dvije riječi i o basistu Chrisu koji uz Lexa tvori tu rimički podlogu cijeloj priči naših rock and roll svećenika iz Cincinnatia. Imao je i on jednu svoju manju solo dionicu na kojoj je vidljivo da čovjek svira opaki bas.

Uglavnom uigrana mašina koja je protutnjala Močvarom i ostavila na mene dubok utisak, a i na ostalih 70-tak ljudi koji su se skupili na ovu odličnu svirku.
Ako smijem malo prigovarati – meni omiljeni album „Old god“ bio je zastupljen samo jednom pjesmom.

Osobni favoriti su mi „Maya“ i „Sunblind“ koja upravo u sebi ima onu klasičnu rokersku podlogu u sebi i odličan ritam, a onda negdje u pola pjesme se gotovo zaustave i razvale zvučnike prijelazom na otegnute, duge, stonerske rifove pune masti i težine. Ma prvoklasna izvedba.

Nakon svirke od malo više od sata ekipa se oprostila, ali samo nakratko, da bi se vratili i otprašili još dvije za kraj – „Riding the dunes“ je mrak pjesma i svi vi stoneri i rokeri koji ovo pročitate, a niste još imali Valley of the sun na vašoj playlisti – vjerujte mi promijenit ćete mišljenje već nakon prvog slušanja.

„Feed my soul, We got a way to go, These endless worldly things, Are better left alone“ – „Riding the dunes“.

I nakon koncerta su dečki ostavili i više nego dobar dojam na sve nas. Imali su vremena popričati sa svima, kupila se i pokoja majica, ploča.

Setlista:
Hearts afflame
Deep lights burns
Mariners tale
Maya
Sweet Sands
Headlights
Devi i ve become
Sunblind
Old gods
Chario
Land of fools
Bis:
Centaur rodeo
Riding the dunes

Za to vrijeme se Portman spremao za svoju svirku. Samo da se zna Našičani su svirali bez tonske i od prvog tona to se nije moglo primijetiti. Kakav bend. Ako me čitate znate da uvijek podržavam lokalnu scenu. Opet se možda ponavljam, ali svjetsko, a naše.

Kakav skup svirača i instrumentalista – nevjerojatno. Njihov opus mi nije poznat i ne mogu sada tvrditi da sam prepoznao bilo koju pjesmu, ali samo mogu reći da što god su odsvirali bilo je savršeno. Da baš tako – savršeno.

Kod mene su instrumentalisti u principu odbijajući faktor. I tu su me razuvjerili. Ostalo nas je još nekih 30-40 poslušati naš Portman.

Nakon njihove svirke samo sam se pitao kada će novi album jer od posljednjeg je prošlo poprilično vremena.

Zapratite naše Našičane na Fecebooku i vidite i druge njihove projekte – naročito Hisperian death horse koji je moj favorit.