Prošloga su utorka po prvi put u Zagrebu nastupili 40 fingers, talijanski gitaristički kvartet koji je u dva sata dinamične i vješte svirke uistinu zabavio publiku temeljito ispunjene KD Vatroslav Lisinski. Premda se koncert održavao usred tjedna bila je to idealna prilika da se nakon napornog radnog dana malo opustimo, napunimo baterije i srca pozitivnom energijom te nastavimo svoj put kroz tjedan u nove radne pobjede.

Ispred veličanstvene dvorane koja je posljednjih godina svoja vrata otvorila i za neke manje tipične koncerte publika se počela okupljati oko pola osam. Lisinski je to: nastup počinje u osam i nema kašnjenja, garderoba je obavezna, zatim se kratko čeka do otvaranja vrata za ulazak na tribine i možeš se smjestiti u ugodne fotelje. Ovoga su puta na pozornici samo četiri razmaknuta stolca. Jer, samo četiri izvođača s isto toliko instrumenata pred sobom imaju zahtjevni zadatak svojim zvukom ispuniti veličanstvenu Koncertnu dvorane Vatroslava Lisinskog.
Točni kao švicarski sat, svoj su nastup započeli polaganom skladbom „Libertango“ Astora Piazzole koju mnogi vjerojatno pamte kao „I've Seen That Face Before“ i vokalnoj izvedbi Grace Jones te možda onoj sceni iz filma „Frantic“ s Harrisonom Fordom. Izvedbu su započeli s jednom gitarom koja je svirala bas dionice na koju su se redom pridodale i ostale te se tako pjesma postupno gradila do neslućenih razmjera. Efektno su se stišavali i pojačavali, virtuozno svirajući solo dionice koje su podsjetile na izvedbu Paca de Lucije posebno one pjesme „Entre dos Aguas“. Taktika im je da prvo izgrade melodiju te nakon toga slijede improvizacije, a tijekom cijeloga nastupa odlično su komunicirali pogledom. Premda sva četvorica sviraju naizmjence solo dionice, u svakom trenutku točno se zna kad je tko od njih na redu.

Publika je već nakon izvedbe prve pjesme pokazala svoje zadovoljstvo gromoglasnim pljeskom, a 40 Fingers su istoga trenutka skromno nastavili nekom bržom skladbom koja je u sebi sadržala primjese countryja. Jedan od članova ove gitarističke skupine povremeno vrlo je efektno određivao ritam lupkanjem po tijelu gitare, dvojica su svirala ritam gitaru a jedan je solirao. Iduća je pjesma bila svima poznata pjesma „Hotel California“ koja je i u originalu bogata gitarističkim dionicama. U svojoj su izvedbi svirali ne samo solo, nego i pjevačke dionice, a lijepim i čistim soliranjima upravo su je savršeno i temeljito razradili do najmanjih potankosti.

„Dobro veče, Zagreb! Kako si?“ Rekao je jedan od njih na simpatičnom hrvatskom te nastavio na engleskom predstavivši bend kao 40 Fingers iz Trsta. Rekao je da su prvi puta u Zagrebu te izuzetno sretni i zadovoljni toplim dočekom. Nastavili su svirati perfekcionistički te uskoro izveli pjesmu „Africa“ grupe Toto, obradu neke skladbe klasične glazbe, a potom je uslijedilo je pravo iznenađenje. Naime, odsvirali su pjesmu „Highway Star“ grupe Deep Purple za koju bi malo tko pomislio da je izvediva u akustičnoj verziji. Naravno, zvučala je perfektno i više nego zanimljivo.

Potom je uslijedilo predstavljanje članova ove skupine koje je bilo popraćeno duhovitim opisima i nadimcima. Uz isticanje jednoga od članova kao „najzgodnijeg“ i trenutačno samog, gitarist koji je sjedio prvi s desna poručio je damama: „Meni ćete nakon nastupa ostaviti svoje telefonske brojeve, a mi ćemo zatim za njega odabrati najljepšu od vas“. Simpatična dosjetka naišla je na lijepu reakciju publike.

U nastavku odsvirali su izuzetno zanimljivu adaptaciju Beethovenove „Za Elizu“ u gipsy stilu Gjanga Rheinhardta s dugim i emotivnim uvodom prvoga gitariste te potom i nevjerojatnim solažama. 40 Fingers svojim gitarama pripovijedaju i to ne priču ili njihovu zbirku već čitave romane. Sviraju izuzetno emotivno – po potrebi temperamentno, strasno, zatim opet nježno te šire granice mogućnosti ovog prekrasnog instrumenta. Nadopunjuju se savršeno i dok ih slušaš imaš osjećaj kao da si se uspeo na neku planinu s koje se pruža široki pogled na prostranu, pitoresknu dolinu čarobnoga krajolika, zelenih livada s ponekom kućicom u daljini i nekom rijekom koja smireno teče.
Sljedeću pjesmu su najavili kao „jednu koja ima naslov na talijanskom, ali ga izvodi engleski bend“ te su izveli pjesmu „Mamma mia“ švedske grupe ABBA. Premda su je izveli savršeno a publika je veselo sudjelovala u pjevanju refrena ne sumnjam da bi ih zbog ovog 'gafa' u najavi sigurno ismijavali po društvenim mrežama, ispravljali ih u nedogled i lijepili one majmunčiće koji ne govore, ne vide i ne čuju. Jer, uvijek je lakše ispravljati nego stvarati.

Uslijedila je izvedba pjesme „Sounds of Silence“ Simona & Garfunkela, poznatoga dua s prijelaza šezdesetih na sedamdesete koje je primirilo atmosferu. Započeli su laganim tempom te odsvirali cijelu pjesmu kako ide u originalu (pri čemu su vokalne melodijske dionice naravno izveli na gitarama), zatim su na tu temu raspalili strasni flamenco, a oživjeli reflektori Lisinskog dali su izvedbi poseban scenski efekt pri čemu se dvorana Lisinski pokazala da je kao prostor idealan za izvedbu ovoga tipa koncerta.

Glasnogovornik benda, koji je stajao prvi s lijeva na pozornici te znatan dio koncerta na glavi imao piratsku maramu, kao iduću pjesmu najavio je jednu škotsko-irsku. Rekao je da ga uvijek asocira na strme obale i svjež zrak te da se pri izvedbi uvijek prisjeti irskih djevojaka i pubova, premda uz ovo drugo ima i ponešto rupa u sjećanju. Pozvao nas je na suradnju i podijelio publiku u sektore te rekao da ritmički plješćemo i to prvo s njegove lijeve strane, potom sredina, pa desno i zatim opet sredina (1-2-3-4). Trebalo nam je neko vrijeme da pokopčamo, a njemu dok nas je uskladio; govorio nam je da plješćemo mekše, a onda smo svi zajedno krenuli s izvedbom. Pjesma je bila vatrena, vesela i brza, a tijekom izvedbe, spomenuti 'vođa benda' ustao je, pažljivo odložio svoj instrument i zaplesao, zavrtio se onako irski, ruku pod ruku s nekim djevojkama iz publike. Po pitanju interakcije s gledalištem ovo je svakako bio vrhunac nastupa i lako je pretpostaviti da se ovakve scene baš i ne viđaju često u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog.

Nakon toga odsvirali su nekoliko laganih pjesama među kojima je bila i njihova poznata izvedba „Bohemian Rhapody“ grupe Queen. Izuzetno složena kompozicija, napravljena po uzoru na ozbiljnu glazbu koju je Mercury obožavao slušati (posebno operu), sastavljena je od više dijelova i svaki dio 40 fingers izveli su doslovno - savršeno. Zastali su prije onog najzahtjevnijeg dijela i pričekali da se utiša aplauz oduševljene publike, a zatim nastavili 'pjevati' svojim gitarama („I see a little silhouetto of a man / Scaramouche, Scaramouche, will you do the Fandango?) u skladnom višeglasju i izvedba je bila doista fascinantna i nezaboravna. Ne čudi da je njihov doživljaj ove pjesme grupa Queen postavila i na svoju službenu stranicu.

Bilo je gotovo pola deset kada su se četvorica vrhunskih gitarista poklonili i zahvalili publici. Sat i pol njihovoga nastupa prošlo je nevjerojatno brzo, a kako i ne bi kada im je svaka izvedba bila više nego zanimljiva. Publika ih je nagrađivala dugotrajnim aplauzom, a oni su se zahvaljivali i nije trebalo dugo vremena da izađu na ponovne biseve. Kao drugu dodatnu pjesmu izveli su inače gitaristički zahtjevnu (a u ovoj inačici još i raskošniju) „Sultanst of Swing“ grupe Dire Straits. Zahvalili su nam se, poručili da ih pratimo na društvenim mrežama te da nakon koncerta možemo kupiti njihov CD kojega će nam potpisati te se s nama i slikati. Rekli su da im je ovo bila posebna večer i da obožavaju doći ovdje jesti ćevapčiće i pljeskavice (što bi tek bilo da su probali kulen, štrukle, sinjske arambašiće, čobanac, šporke makarule, kukuruznu zlevku ili neko od hrvatskih autohtonih jela?) te da se uskoro vidimo ponovno.
Publika ih je vatrenim i dugim aplauzom uspjela pozvati na još jedan izlazak na scenu, pa su nam kao svoju zadnju pjesmu 40 fingers izveli Beatlesovu „Hey Jude“. Cijela je dvorana oduševljeno pjevala zajedno s izvođačima (što, naravno, nije tipično za ovaj prostor), a nakon ove pjesme i stvarno dugog pljeska popraćenog ponekim zviždukom oduševljenja, 40 fingers su nam se odlučili predstaviti tako da svatko od njih odsvira svoju solo dionicu. Na ovaj neobičan način dokazali su još jednom da su ne samo izvan serijski gitarsti već i izvrsni zabavljači, posebno onaj već spomenuti s maramom koji je duhovitost sipao kao mađioničar iz rukava.

Svojom temperamentnom i kvalitetnom gitarističkom izvedbom koja je trajala sveukupno čak dva sata 40 fingers su oduševili zagrebačku publiku. U stvari, bila je to večer u kojoj je Lisinski postao pravi - Vatroslav.