Što se lani u Tvornici iščekivalo (ili najavljivalo) u malom Domu sportova se niti godinu dana kasnije promoviralo. Sasvim je u redu da se za prigodu promocije Dvojka odabrala veća dvorana, pa makar ona nije pucala po šavovima zbog nakrcanosti, jer Vojko je odavno prerastao Tvornicu za nekoliko konfekcijskih brojeva. Dvojko se dobro primio među ciljanom populacijom pa je, uz većinom srednjškolsku prema ne previše starijoj populaciji, koja je nakrcala parter, bilo sasvim normalno vidjeti i novu generaciju fanova u vidu osnovnoškolaca koji su na koncertu sjedili na tribinama u pratnji roditelja čekajući da vrijeme učini svoje, a oni tribine zamijene parterom.
Peki je i lani bio predizvođač Vojku, a u tadašnjem osvrtu, a to stvarno nisam zapamtio jer sam se koncentrirao na fotkanje, stoji kako je dobio minutažu od svega 4 stvari u kojima mu je netko od gostiju duplao u čak 75% njih. Onaj koji je duplao tada, bio je uz Pekija i najavljen kao izvođač te su Bore i Peki odradili dobrih 30 minuta i spartanski pripremili parter na Vojkov nastup. Na zadnjoj stvari gostovao im je još jedan izvođač, što nisam uspio uloviti jer, istini za volju, nisam očekivao da ću stavljati na virtualni papir impresije s koncerta pa sam se više fokusirao na kadrove, a kada to nisam radio nastojao sam se prepustiti muzici. Ratnički nabrijani Peki i Bore nabili su u 30 minuta vrlo dobar set, a čini se da je i Vojko bio zadovoljan promatrajući ih iz VIP prostora s pozitivnim izrazom lica.
Satnica se dobro poštovala pa su tako Peki i Bore startali točno kao što je bilo i predviđeno, u 21:15, završili su točno u 21:45 tako da su svi oni koji su u sebe točili što-šta imali solidnih 30 minuta da naprave mjesta za još i to mjesto odmah popune. Dom sportova je oko 21 sat bio osrednje popunjen, no pred Vojkov start popunilo se što se popuniti trebalo.
Velika skulptura glave, točnije lica, Vojka V dominirala je velikom pozornicom, a na njoj se projiciralo štošta, a na samom početku upravo Vojkovo lice. Vojkovo nam je lice, kao hologram na imitaciji gipsane statue lica, izvelo Sharebedžiju, uvodnu stvar s Dvojka dignuvši napetost među fanovima do vrhunca pa je pojava Vojka odmah nakon na pozornici rezultirala euforijom. U tom uvodnom tercetu pjesama uglavila se Evo me opet dolazim gdje je semplirani refren, izvučen iz istoimene pjesme koja je u godinama objave drmala bivšom državom, publika pjevala u glas, iz sve snage, svaka živa duša u dvorani. Nisam nikada to propitkivao, ali zanima me na koji način teče taj kreativni proces u kojem se zaboravljene šund pjesme izvlače iz naftalina i preobražavaju u nešto drugačije, bolje i kvalitetnije. Poznato je kako je Vojko ubacio Stavrosa u "Umoran", no više od toga me zanima kako se ovaj sempl našao na ovom albumu i tako logično i prirodno oko sebe izgradio ovu hitčinu s albuma.
Prokušane stvari koje pale ne treba mijenjati, a niti brzo skidati s koncerta pa tako niti natjecanje u sklekovima u Popaju. Dva momka, Stjepan i Roko, odmjerili su snage, ili barem vještinu izvođena sklekova, pa je onaj koji ih je izveo najviše osvojio Dvojka na vinilu. Nisam KIF-ovac, al mislim da se ono što je Stjepan prezentirao ne bi moglo zvati sklekovima, no usprkos tome sve se brojalo pa je Stjepan završio s najećim brojem napravljenih sklekova, a posljedično tome bio je i nagrađen vinilom, ali i klasičnim "Buuu" od publike. Drugi momak je nastojao sklekove izvoditi što točnije pa ga je to izmorilo, no u našoj državi se sve svodi na to tko bolje iskoristi priliku, tj. koliko je sposoban iskoristiti priliku, a ne koliko je zaista sposoban pa smo i u ovih nekoliko minuta opet podsjećeni gdje živimo i kako prosperirati. Isto je izvenden i Rođendan s matricom "Ti si mi u mislima" kao što je to bilo i lani.
Najvažniji gost večeri gostovao je u najboljoj laganici od hrvatske samostalnosti na ovamo. Matija Dedić, u primjerenoj hoodici "Nets", na klavinoli je pratio Vojka dok je on ležerno bacao rime i izmamio svjetla na mobitelima u dvorani. Simpatičan komentar na kraju, kada je Dedić krenuo u improvizaciju, da zakopa/dovrši stvar, nije omeo Matiju da dovrši svoje minijature na što je Vojko dodao da će zvati zaštitare ako se uskoro ne dovrši. Bilo je puno pravih pogodataka tijekom koncerta kada je dvorana ključala, Shoe Care 98, Ceca u Parizu ili Pasta Italiana u kojoj je gostovao Huljić mlađi. Za potonjeg nisam siguran koliko se ulovio nešto izmijenjeni vers koji izvorno ide "Tonči H. u kući klošarima platim spot", Ivan H. je prilagodio i izbaci nešto otprilike "Ivan H. u kući nema za spot", ali bio je i to još jedan simpatičan trenutak.
Na bisu je dodatno prštalo u maniri jakog techno partya pa je i koncert završen, ili barem njegov prvi bis vatreno i znojno.
Da zaključim matematičkim klišeom. Kad se sve podvuče, oduzme i zbroji, s Vojkom smo profitirali, Vojko je i dalje originalan i za sada se ne vidi da je svoju inspiraciju isforsirao, da dolazi do zamora i silovanja materijala. Pa i ono što sam kaže u, možda autobiografskoj ispovjedi, gore spomenutoj "Evo me opet dolazim":
U studiju buljim u zid
Tipkam i lažem da sam u gasu
Na silu spominjem koku i speed
Tako da dica mi dođu na nastup
o da kako vjerujem u to da je ovaj vers dio njegovog kreativnog genija baš kao i ovaj luđački dobar koncert.
P.S.
Papučice su čudo od stvari, a Vojko je car što nam ih je izveo!
