Izvještaji

Korisnička ocjena: 3 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Je li jazz zaista bauk kako ga neki smatraju, glazba za probrane?

Jazz je prvenstveno živa glazba koja se ne štanca na traci, glazba koja ne robuje nikakvim klišejima, pa je stoga njezino stablo razgranat labirint nepredvidljive kreativnosti i stvaralačke dosljednosti koje u konstantnom srazu donose uvijek neizvjesne duele između tradicije i novih trendova.

Poklonici jazza uvijek su u žučnim raspravama: pristalice tradicionalnog sukobljavaju se s „modernistima“, „akustičari“ s „elektroničarima“, harmonija je za neke uvijek ispred free muziciranja. Jer, kako piše u ilustriranoj jazz enciklopediji: njegovo porijeklo stalno je podložno novim tumačenjima.

Zvonimira Šestaka mnogi smatraju najboljim domaćim kontrabasistom. Za pisanje o njegovome liku i djelu bio bi potreban mali esej. Puno lijepog i pohvalnog o njemu je pisao kolega Davor Hrvoj, pa koga interesira neka potraži. Stoga ću samo napomenuti da je 2021. godine s probranom ekipom u sastavu Mario Bočić (tenor saksofon), Joe Kaplowitz (klavir), Janko Novoselić (bubnjevi), Hrvoje Rupčić (konge), Luis Oliveira (pandeiro – razne perkusije) i Zvonimir Bajević (zviždanje) snimio vrlo dobro prihvaćen i od strane kritike pohvaljen album „In the Pocket“.

zb

Sam naziv albuma podrazumijeva u američkom jazz slengu snažan groove, čvrste interakcije između dva instrumenta (bas i bubanj) koji su zaduženi za formiranje armirano-betonske ritamske ploče kao čvrste i nužne podloge za slobodan „let“ ostalih instrumenata u njihovim igrama bez granica.

Zvonimira Šestaka prvi sam put slušao ovoga ljeta u okviru Split At Night Jazz Festivala, kad je zajedno s Filipom Pavićem (gitara), Petrom Ćulibrkom (klavir) i Borkom Rupenom (bubnjevi) održao jedan od onih „malih“ koncerata na kojima je privilegija biti prisutan. Tada sam napomenuo da je Šestakov kontrabas uporno i konstantno isporučivao sugestivan doprinos kolektivnom muziciranju uz nenametljivo simultano soliranje koje je otkrivalo o kakvom se rasnom glazbeniku radi.

Večeras je ekipa koja je sudjelovala u izradi odličnog albuma bila okrnjena za dva člana, Luisa Oliveiru i Zvonimira Bajevića, ali je zato ostatak ekipe naprosto briljirao u realizaciji Zvonimirovih kompozitorskih vještina koje predstavljaju snažnu mješavinu različitih stilova inspiriranih ritmovima „crnog“ kontinenta i latino/brazilske glazbe u kojoj dominira ritam.

t

Koncert je otvoren solom Janka Novoselića u inače početnoj skladbi s albuma „Modern Blues“, ritmički rasnim uratkom u kojemu su se svi glazbenici zagrijavali, a publika se željno pripremala za uzbudljivi nastavak koji je uslijedio već narednom soničnom „bombom“ nazvanom „Chiquinita“ – posvećenoj, kako je sam autor napomenuo, njegovoj „boljoj polovici“. Bila je to uzbudljiva međuigra Janka Novoselića i Hrvoja Rupčića na „njegovom“ instrumentu – kongama.

Nakon te ritmičke poplave u kojoj svakako treba istaknuti ulogu Maria Bočića koji je dobro ugrijao svoj saksofon, uslijedilo je smirenje tenzija u baladičnoj „Weather Changes“.

Nastavak „paklenih“ ritmova koji ne ostavljaju mjesta ravnodušnosti bila je izvedba neponovljive „Mamafrykah“ u kojoj su udaraljke (očekivano) donosile uzbuđenje. Afrički ratni bubnjevi u akciji, kao hipnotizirajuća podloga za zamišljeni pohod Maasaija. Saksofon briljira u nezadrživom jazz „ludilu“ i u međuigri s razigranim kontrabasom. Hrvoje Rupčić sve je to popratio svojim vokalom (valjda na nekom izmišljenom jeziku), a publika sve to prati s iskrenim odobravanjem koje je rezultiralo velikim i zasluženim aplauzom.

DSC04564 1

„Let the Children Play“ najavljena je kao eksperiment koji je svaki put drukčiji, ali uvijek dobar. Vidljivo je bilo da je ovoj „djeci“ to bila iskrena zabava u latino ritmu; uvijek dobrodošla improvizacija, jedan od zaštitnih znakova jazza, u kojoj glazbenici nisu svirali po notama, već po intuiciji (barem sam ja stekao takav dojam), za razliku od ostatka materijala.

Vrhunac improvizacijskog „ludila“ ovih zaigranih, izvanrednih glazbenika zbio se prilikom izvedbe „Gente para gente“ u prepoznatljivom brazilskom ritmu, kad su glavne uloge pripale Janku Novoseliću i Hrvoju Rupčiću u njihovim zamjenama instrumenata, kao i u neisprovociranom, nadahnutom udaranju dlanovima po svemu što su našli na pozornici, uključujući i parket same pozornice. Očekivano i razumljivo, bio je to okidač da se razdragana publika interaktivno uključi u ovu nenadmašnu realizaciju.

Za razliku od interakcije publike na nekom rock koncertu koja se očituje zborskim pjevanjem poznatog refrena, ovo je bilo zborsko uživanje u svakoj odsviranoj noti koju su nam priuštili ovi raspoloženi glazbenici koji su, kao što su i sami naglasili, uživali u ovako lijepoj dvorani s perfektnim zvukom, prvoklasnim klavirom te publikom koja je znala cijeniti njihovo sviračko umijeće i tako stvorenu atmosferu koju će biti teško zaboraviti. Rekao bih da je očarana publika iskreno „metabolizirala“ sve što smo čuli i vidjeli u ovoj glazbenoj „tiki-taka“ poslastici.

DSC04575 1

Bio je ovo još jedan pun pogodak u sve boljem repertoaru Hrvatskog doma u Splitu. Prava iznenađenja tek predstoje, no o tome neki drugi put.

Par riječi i o samim glazbenicima: Zvonimir Šestak ni za trenutak nije glumio šefa u ovoj izvrsnoj glazbenoj avanturi, a svoj doprinos ukupnom grooveu dao je kroz nenametljivu podršku i poticaj ostalim glazbenicima, kao i bravuroznim solažama. Mario Bočić dobro jer pročistio svoja pluća u fleksibilnoj mješavini čistih harmonijskih linija i repetitivnih figura koje su ponekad prelazile u vriskove, kao i u izletima s finim solažama. Amerikanac Joe Kaplowitz je (kako sam uspio pronaći), u konstantnoj misiji stvaranja „bratstva“ među hrvatskim pijanistima, gotovo nezapaženo, ali s nezaobilaznim učinkom svojim kaleidoskopskim/pastoralnim pristupom, kao i zapaženim solažama, obogaćivao cjelokupnu sliku koja bi bez klavirskog učinka bila prilično obogaljena. Hrvoje Rupčić je pak svojim poznatim habitusom donio uzbuđenja i atmosferu kao s nekog rock koncerta, dok je Janko Novoselić dobro iskoristio bubnjeve za alternativne ritmove proizašle iz provjerenog iskustva. Svi skupa omogućili su nam pronalaženje nekih novih puteva na kojima ćemo pronaći pravi smisao svega onoga što postoji u čudesnoj zemlji zvanoj glazba.

Ako sam za koncert u okviru Split At Night Jazz Festivala kazao da je bio slatkiš od koncerta, onda nedvojbeno za ovaj mogu kazati da je bio prava Bajadera, koncert koji opet treba konzumirati što prije.

Izvještaji



The Dire Straits Experience podigli na noge ispunjeni Lisinski


Rock propovijed: Goran Bare i Majke u Vintage Industrial Baru


Matijine vile igrom osvojile Tvornicu


Flaner i Colostrum razbudili Klub kulture


Hali Gali tulum u AKC Attack!


Održan je 3. Superval u Vintage Industrial Baru


Avalanche Kaito: Glazbena lavina u Močvari


Antun IDEM u Très Chic Caféu


U Lisinskom izveden sjajan balet Romeo i Julia


Sve samo ne Luzeri u Klubu kulture


Prigušeni taktovi glazbenog „fusiona“ Chuia u pulskom Kotaču


Josipa Lisac obilježila 50 godina "Dnevnika jedne ljubavi"


Švesterovo u Tvornici


Moćan i energičan Zoster rasplamsao Tvornicu


Sunnysiders u SAX!-u promovirali album "27 Stitches"


KBO! nastupio u Tvornici


U lisinskom održan Symphonika On The Rock


Galerija fotografija: (ne)normalni u Tvornici


Bezvremenska Natali Dizdar nastupila u Petom kupeu