Izraz: „Svjetsko a naše“ je nešto što je poteklo s „ovih prostora“, i obično ga koriste pristrani ljudi da bi ekstremno subjektivno opisali u superlativima nešto što ne mora nužno realno i biti tako. Fanboy/girl-izam „balkan style“ u svom najsvjetlijem izdanju.
No, nekad samo nekad, možda (ćete ugledati i štrumfove – šalim se, nisam mogao odoljeti), u ekstremno rijetkim, endemskim situacijama štoviše, taj izraz je iznenađujuće objektivan i više nego što u to vjeruje i onaj koji ga u tom trenutku koristi.
U ovom slučaju sam to ja...
I sad bi mogao suhoparno pokušati objasniti što ja točno pod time mislim, kao što hrpetina drugih medija to već neko vrijeme na svoj način generički radi. Mašala, neka ih.
Ali, FUCK IT, nisam takav i taj film nećete gledati...
No, ono što ću svakako napraviti jest dati svoje ekstremno subjektivno viđenje megaspektakla koji se sinoć odvio u zagrebačkoj tvornici a gdje prije spomenuta izreka sjeda ko budali šamar. Z I D A R S K I.
Jelusick, band predvođen svojim frontmanom, Dinom Jelusićem je nakon iznimno uspješnog i rasprodanog koncerta u Vintage Industrial Baru te mnogih koncerata diljem Hrvatske i Europe, kroz koje su primarno promovirali svoj studijski prvijenac Follow The Blind Man, ali i neke starije dragulje banda Animal Drive, poprilično uspješno, rekao bih.
Nesporna kvaliteta kompletne priče Jelusick je nedavno prepoznata i kroz osvojeni Porin za svoj album prvijenac.
I sasvim logično i očekivano, došlo je vrijeme podići priču za još koju stepenicu na višu razinu.
U ovom slučaju, „na meti“ se našla zagrebačka Tvornica gdje je Jelusick odlučio napraviti koncert. Ne želim staviti pridjev „veliki“ s kojim se mnogi izvođači unaprijed vole kititi (počesto bez pokrića), jer mislim da apsolutno nitko nije mogao očekivati da će se sve odviti kako se sinoć odvilo.
Da, medijski je koncert u Tvornici „iskakao iz paštete“, apsolutno nikome tko je dio bilo kakvih društvenih mreža, prati medije i „gleda internete“ nije moglo promaknuti da će Jelusick i Dino imati koncert u Tvornici u petak 12.04.
Ta receptura nije ništa novo, mnogi je koriste na isti način, pa svejedno se ne mogu podičiti nekakvom rasprodanošću svojih koncerata. I bilo kome tko je česti gost na takvim koncertima je jasno da „grah može pasti“ na bilo koju stranu.
Tako i ja, sva moja subjektivnost sa strane, sam došao u Tvornicu bez očekivanja.
Nemojte me krivo shvatiti,u kvalitetu koncerta nisam ni najmanje sumnjao, no za sve ostalo sam jednostavno bio otvorenog uma sa „radarom“ stavljenim na „široki spektar“ da mogu čim bolje „poloviti“ sve vezano na koncert.
Prvi hint da se sprema nešto izvanredno je bila ogromna količina ljudi, a pod time mislim da više mjesta ima u konzervi sardina nego što je to sinoć bilo u Tvornici.
I time se nominalno daleko veća svjetska imena nisu baš uvijek mogla podičiti u tom prostoru.
Drugi hint – produkcija, JE BE NA produkcija s ogromnim P.
Znači, ova cijela priča, produkcijski gledano, nije samo podigla nivo za koju stepenicu više, jebeno je preskočila cijelo stepenište u maniri klokana na steroidima. Video zidovi, dim, pirotehnika, light, ozvučenje, nema detalja o kojem se nije vodilo računa do apsolutnog maksimuma.
I iako počesto takva produkcija zasjenjuje bandove i izvođače te odvlači fokus sa njih, u ovom slučaju je služila kao dodatni audio-vizualni boost.
Sve je krenulo sa „barijerom“ i introom, koja kad je pala, dečki su otvorili teško i žestoko sa Reign Of Vultures da bi nastavili jednako nesmiljeno sa Acid Rain te potom napravili jedan „cover break“ sa The Look od Roxettea pa je nakon toga došla na red Fade Away od Animal Drivea i malo su usporili tempo. No, to nije usporilo i sve prisutne.
Najbolji opis atmosfere je „pišteći ekspres lonac“ koji samo što nije eksplodirao.
Tvornica je bila ispunjena šarenom ekipom, od očekivanih rockera i metalaca do malo pristojnije odjevenih, i svih dobnih skupina. Što mi je djelomično bilo i neočekivano. Ali svakako ugodno iznenađenje.
Jer, gdje možeš dobiti bolju potvrdu kvalitete neke priče nego kad vidiš ušminkanog lika koji pjeva sve pjesme od riječi do riječi. Ili postariju gospođu, da ne kažem bakicu, koja radi to isto.
Ako su Dino, Ivan, Mario i Luka ikad na svojem „bucket listu“ imali stavku „doprijeti do širokih masa“, nakon sinoćnjeg koncerta je komotno mogu prekrižiti, barem što se domaće publike tiče. A uz malo vremena i dodatnog truda te „prstohvat sreće“, isto će se desiti i globalno. Zapravo, na neki način se polako već dešava, ali o tome ćemo drugom prilikom. Sad je fokus isključivo na sinoćnji koncert u Tvornici.
Healer, jedna od najeksponiranijih pjesama sa albuma je u već užarenu atmosferu dodala još napalma, a zatim je Ivan kroz svoju solo dionicu prvi pokazao zašto svaki član Jelusicka ima svoje ključno mjesto u bandu i nosi svoj dio cijele ove priče potpuno ravnopravno.
Died, Chaos Master i Bitter End su otvorile put „praćenju slijepca“ tj. naslovnoj pjesmi albuma prvijenca, Follow The Blind Man nakon čega je Mario, drugi „nosivi stup“ banda uletio sa rafalnim solo desantom na bubnjevima koji su ga definitivno nakon ovog koncerta molili za milost.
What I Want i Back On My Feet su zapravo bili svojevrstan „uvod“ u Lukinu solo dionicu, treći ključni sastojak banda. I to je jasno pokazao tokom koncerta. Realno, sva trojica su.
Uskoro je red došao i na The Great Divide, jer kakav je to rock/hard rock/heavy metal koncert a da nema pokoje „laganice“ , makar bila upakirana u navodnike.
Za kraj glavnog dijela koncerta se ostavilo mjesta i za pjesmu jednog od drugih Dinovih projekata, točnije Divide & Conquer, pjesmu koju je odradio u suradnji sa Michaelom Romeom da bi se nakon nje vratili na svoj album prvijenac kroz pjesmu Animal Inside i Fly High Again.
Naravno, kako to i ide, „zahvalili“ su se svima prisutnima što su došli i „otišli“ sa stagea.
Publika naravno nije prestala skandirati i pozivati ih da se vrate, i nije ih trebalo dugo nagovarati.
Bis je donio još energije, neumorne energije. Tower Of Lies od Animal Drivea, Deliver Me i za kraj obradu od legendarnih Deep Purple, Burn.
Možda ste primjetili da se nisam baš osvrtao na Dinu kao frontmana Jelusicka do sad u svom izvještaju...
Što reći a da ne ispadnem kao zaluđena srednjoškoLJka? Što reći o čovjeku kojeg smatram jednog od 50 najboljih svjetskih vokala, a koji se polako ali sigurno penje po ljestvici. Što reći o nekome kojeg su proglašavali velikom nadom rocka, metala i šire, i kojeg su kitili opisima poput: „Njegovo vrijeme tek dolazi“ itd. itd.?
Jedino što onako iskreno, objektivno (valjda) i potpuno istinito mogu reći jest, Dino, tvoje vrijeme JE DOŠLO.
A da, mogao bi malo o njemu i iz perspektive koncerta.
Čovjek nije stao ni na sekundu, neumoran je bio on i njegove glasnice, u više navrata je izrazio i nevjericu i zahvalnost svim prisutnima što su nakrcali Tvornicu, i vokalno i instrumentalno je dominirao od početka do samog kraja. Vitlao je svojom kitom...pardon, kitarom samouvjereno poput prekaljenog muzičkog vikinga a s druge strane je i na laganijim stvarima pokazao da zna „skinuti nogu s gasa“. Zaokupljao je pažnju cijele publike tijekom koncerta i dirigirao s njom te dobivao najbolji mogući feedback, a opet je puštao i ostale da „zasiju“ i dođu u centar pažnje, nije grabio sve samo za sebe. Što je po meni odlika kvalitetnih i zapravo skromnih ljudi unatoč određenom statusu. Pohvala majci, pohvala ocu na temeljima.
Malo ću se vratiti i na produkciju cijelog ovog koncerta...
Osim audio-vizualnog dijela, produkcija se odnosi i na neke naizgled nevidiljive stvari, poput činjenice da je Dino tijekom koncerta mijenjao određene dijelove odjeće potpuno suptilno i munjevitom brzinom, pa vjerujem da mnogi taj detalj zapravo i nisu primijetili.
Da li pretjerujem kad kažem da je sve produkcijski odrađeno po najvišim svjetskim standardima za ovakav tip koncerata? Mislim da ne.
Osobno sam bio „parkiran“ direktno ispred miks pulta, tako da je i zvuk definitivno bio najbolji na toj poziciji, ali mislim da je po cijeloj dvorani bilo više manje jednako.
Moram isto istaknuti i goste, od „limeno-puhačkog“ tria do nekih dobro poznatih lica iz drugih projekata poput Animal Drivea.
A najviše skidam imaginarnu kapu činjenici da je ova cijela priča trajala preko dva sata. Neumornih,eksplozivnih i virtuoznih dva sata.
Ovaj koncert će se definitivno mnogima ubrojiti u one priče : „Da, ja sam bio tamo, teško je to opisati riječima koliko je dobro bilo“.
I mislim da je svima koji su bili, jasno zašto je naslov ovog izvještaja takav kakav jest.
Jedva čekam vidjeti što budućnost nosi za Dinu i ekipu iz Jelusicka, no, uvjeren sam da što god sad pretpostavljam, biti će iznad mojih očekivanja.
Camaro
SETLISTA:
1.Intro
2.Reign Of Vultures
3.Acid Rain
4.The Look (Roxette cover)
5.Fade Away
6.Healer
7.Guitar solo
8.Died
9.Chaos Master
10.Bitter End
11.Follow The Blindman
12.Drum solo
13.What I Want
14.Back On My Feet
15.Bass solo
16.Groove Central
17.The Great Divide
18.Divide And Conquer
19.Animal Inside
20.Fly High
BIS:
21.Tower Of Lies
22.Deliver Me
23.Burn (Deep Purple cover)
