Iza maestra Ivana Repušića zavidna je karijera. Dirigirao je nizom opera u Državnoj operi u Berlinu, Hamburškoj državnoj operi, Semperoper Dresden, a od iduće sezone preuzima dužnost šefa dirigenta Minhenskog radio orkestra. Tamošnja je publika navikla samo na najbolje, stoga su očekivanja sinoć bila prilično velika.

Koncert za violinu i orkestar u a-molu, op. 77 (99), Dmitrija Šostakoviča, Zagrebačka je filharmonija izvela uz ruskog solista Nikitu Boriso-Glebskyja. Nagrađivan diljem svijeta, surađivao s uglednim simfonijskim orkestrima i glazbenicima, ima određene posebnosti, no fali mu ruskog garda. Djelo koje zahtjeva veliku pažnju glazbenika zbog modernističkih elemenata izveo je blago i mekano (u pozitivnom smislu), prilično tiho, ali i preosjećajno.

Tehnika mu je veoma fluidna, veliki naglasak na opreznom legatu čak i tamo gdje bi mogao snažnije zaguditi, kao da se boji da ne bi ozlijedio instrument. Zato se na trenutke u zajedničkim dionicama izgubio u zvuku Filharmonije s kojim se previše stopio, premda mu je maestro dao maksimalnu umjetničku slobodu. Upravo je taj sanjiv, misteriozan doživljaj solist kreirao sam svojom interpretacijom, što je pokazatelj očitog poštovanja samog orkestra. A najveće poštovanje pokazao mu je maestro Repušić koji je na bisu sjeo na mjesto kontrabasista i pozorno ga slušao.

Stvari su krenule u novom smjeru u drugom dijelu koncerta, izvedbom 4. simfonije u f-molu, op. 36, Petra Iljiča Čajkovskog. Potresno djelo koje dijeli ideju Beethovenove pete simfonije, uspone i padove u ljudskom životu opisuje kroz četiri stavka s očaravajućim završetkom. Sam početak i nije bio briljantan, orkestar je djelovao razjedinjeno premda je svaki dio za sebe relativno dobro radio svoj posao. Shvatio je to i maestro koji se aktivno uključio i svim snagama opisivao svoj doživljaj djela i pokušavao proširiti atmosferu i ujediniti orkestar. Odradio je jako dobar posao i djelo postavio na noge te koncert završio vatreno i strastveno, dostojno maestralnoj glazbi velikog skladatelja.
Premda solist i nije ispunio sva očekivanja, Ivan Repušić jest. Jednaka posvećenost tehničkom umijeću interpretacije svakog djela, ali istovremen veliki emotivan angažman zaslužan je za veliki uspjeh.