Prošloga je mjeseca na razne načine obilježen njegov 78. rođendan, a u rujnu prošlo je punih 50 godina od njegove prerane smrti. James Marshall "Jimi" Hendrix (rođen kao Johnny Allen Hendrix) i dan danas kod svih koji znaju o kome se radi izaziva respekt.
Doista nisam siguran koliko kilograma teksta je ispisano o ovom glazbeniku, koliko je raznih priča ispričano, koliko je albuma preslušano, objavljeno, reizdano i koliko se još drugih raznoraznih stvari događalo, ali i još uvijek događa vezano uz Jimija. Uvijek je nezahvalno pisati o glazbeniku njegova kalibra, njega volite ili ne, no ono što je neprikosnoveno činjenica jest da svi pred njegovom svirkom ostaju bez teksta. Nije li to doista čudno? Nije li on biće koje nije s ovoga planeta? U čemu je kvaka?!
Mnogi su tražili i davali razne odgovore, pojašnjenja i donosili neke zaključke, no prava istina se skriva u njegovom umjetničkom biću. Naime, njegova svirka bila je njegov intiman odnos s gitarom, nadalje u pitanju je njegova percepcija glazbe, a to je područje u kojem se Jimi osjećao sigurno i zaštićeno.
Jimi Hendrix nije želio robovati svemu onome što su od njega tražili i očekivali, želio je svirati, stvarati glazbu i uživati u svemu tome. Što se na kraju dogodilo?
Kolege glazbenici dizali su ga na pijedestal nadnaravnog i na neki čudnovati način zazirali su od njega. Je li to bio strah? Je li to bilo strahopoštovanje? Ili nešto drugo, doista je teško odgonetnuti. Istovremeno, poslovni "deratori" otimali su mu "lovu", doslovno ga izrabljivali do krajnih granica i sve to išlo je zapravo u posve krivom smjeru.
Predmet mog teksta je dupli live album koji je bio njegov pretposljednji nastup u Americi, a samo šest tjedana nakon ovog koncerta Jimi nas je zauvijek napustio.
Radi se, naime, o albumu "Live In Maui". Ovaj koncert održan je 30. srpnja 1970. i snimljen je na Havajima a markiran je kao prvo službeno izdanje Hendrixova dva cjelovita live seta održana tijekom snimanja filma "Rainbow Bridge". O tome znate sve!
Izdanje ide u nekoliko verzija: kao komplet s dva CD-a i tri LP-a, koji su ugledali svjetlo dana 20. studenoga 2020. zajedno s video-dokumentarnim filmom "Music, Money, Madness... Jimi Hendrix in Maui." I zapravo naslov ovog dokumentarnog filma govori sve, govori više o bilo kakvog drugog piskaranja ili bilo kakvih drugih ispraznih priča.
Menadžer Jimija Hendrixa Michael Jefferey na Havaje je smjestio preopterećenog Hendrixa i tu se trebao odmoriti i opustiti pri samom kraju turneje "Cry of Love". Taj koncert na otvorenom trebao je biti "eksperiment vibracijskog zvuka u boji", kako ga je Chuck Wein nazvao, no zapravo Jimi nije želio u tome sudjelovati, ali na kraju ipak se našao na "stageu" koji je na brzinu podignut. Jimi Hendrix (gitara), Mitch Mitchell (bubnjevi) i Billy Cox (bas) popeli su se na tu sklepanu binu i krenuli su svirati, prkoseći olujnim vjetrovima, koji su lomili bend i razglas i sve to nije baš išlo dobro niti je zvučalo kako treba. Primjerice, Mitch Mitchell morao je svoje dijelove ponovno snimati u studiju i ima tu još puno drugih stvari, ali na kraju tu smo gdje smo!
"Live in Maui " po prvi put predstavlja oba nastupa, zajedno s pratećim dokumentarnim filmom. "Live in Maui" je zapravo glazbena priča gdje je Hendrix izveo pravo čudo! Naime, sve ono što je upućivalo na neizbježni debakl, Jimi je pretvorio u nevjerojatnu artističku umješnost i bravuru u kojoj i sada nakon pedeset godina možemo uživati.
O čemu se zapravo radi? Do ova dva koncerta Jimi zapravo nije imao slobodu, morao je svirati hitove, morao je svirati ono što publika traži, što su mu diktirali i nametali razni dušebrižnici i sufleri sa strane. Jimi jednostavno tada nije bio svoj, no ovdje na Havajima Jimi svira što i kako želi, bend svira deset novih pjesama, drmaju blues i donose live nastup pun svirke i brzih, vrlo odlučujućih i brzopoteznih rješenja koje na stageu odaju svu umješnost glazbenika. Prvi nastup je jasnijeg zvuka, dok je drugi malo prigušeniji, ali ovo je zapravo album koji nam pokazuje što je ustvari Jimi htio i čemu je težio.
I na kraju ove moje priče što smo dobili?
Dobili smo Jimija u svoj svojoj veličini u svakom pogledu, ali najviše u onom smjeru "open music mind", doblii smo Jimija kakav je u stvari bio – glazbenik ispred svog vremena.
Njegova svirka to i zapravo nije, to je više bojanje, to je više razgovor sa žicama, razgovor s gitarom i u konačnici ovdje je pitanju njegov osobni pristup ovom instrumentu kao živom biću s kojim jednostavno može sve.
Ni sam ne znam koliko sam vremena proveo uz njegovu glazbu i nikada nisam osjetio tako neku čudnu vibru kao sada, čak ni onda kada sam satima preslušavao "Voodoo Child (Slight Return)" s "Electric Ladyland" i to, naravno, onu dužu verziju. Što mi to govori? Reagiram li sada možda zrelije? Možda, ali ova svirka u sebi nosi neku čudnu vibru i kao da nas sve stalno upozorava koliko je daleko Jimi bio ispred svoga vremena i koliko je u stvari ogroman njegov glazbeni idiom.
Više o svemu potražite na:
jimihendrix.lnk.to/followWI
jimihendrix.lnk.to/followFI
jimihendrix.lnk.to/followTI
jimihendrix.lnk.to/followII
jimihendrix.lnk.to/followSI
jimihendrix.lnk.to/subscribeYD
Sadržaj izdanja:
Disk 1.
1. Chuck Wein Introduction 1:47
2. Hey Baby (New Rising Sun) 4:33
3. In from the Storm 4:26
4. Foxey Lady 4:40
5. Hear My Train A Comin 9:26
6. Voodoo Child (Slight Return) 7:12
7. Fire 3:43
8. Purple Haze 4:32
9. Spanish Castle Magic 4:16
10. Lover Man 2:42
11. Message to Love 4:21
Disk 2.
1. Dolly Dagger 4:49
2. Villanova Junction 5:49
3. Ezy Ryder 5:05
4. Red House 6:40
5. Freedom 4:21
6. Jam Back at the House 8:21
7. Straight Ahead 3:03
8. Hey Baby (New Rising Sun)/Midnight Lightning 4:52
9. Stone Free 5:44
Yours,
Mladen Loncar - Mike
