Iz|∠SLUŠATELJA

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

19. ožujka 1971. za mene osobno je možda i jedan od najvažnijih datuma u mom životu. Taj datum spada u one koji su mi doslovno obilježili život i sve što se događalo u proteklih šest desetljeća moje ovozemaljske egzistencije.

Tada nisam još niti napunio svojih 11 godina života i uopće nisam znao što se taj dan dogodilo i da će baš to toliko utjecati na moj budući život. Tog 19. ožujka objavljen je četvrti studijski album britanskog rock banda Jethro Tull, "Aqualung"!

Samo tri – četiri godine kasnije, jednog lijepog i toplog ljetnog dana za vrijeme školskih praznika u hladu gornjeg grada, u sobi pokraj gramofona ugledao sam po prvi put tu ružnu, podrapanu i pogrbljenu spodobu kako me prijekorno gleda i pomislio sam, kakav zastrašujući omot neke slikovnice. I tada sam s nepunih 15 godina života po prvi put uzeo u ruke album koji je u potpunosti promijenio sve moje životne, glazbene i kakve god želite poglede na sve ono što je oko mene. Pred vama je iskrena i doista duboko osobna priča, koja u svom uzročno-posljedičnom kontekstu ima samo jednu krucijalnu konotaciju a to je – glazba.

Od tada je zapravo krenulo moje studiozno preslušavanje albuma, počeo sam doista slušati glazbu, otkrivati sve ono što je bitno za jedan album, od likovne opreme do tekstova, produkcije, snimanja i, naravno, same glazbe, tehnika izvedbe i traženja onog nekog drugog, drugačijeg ili višeg smisla oko sve te priče. Moram priznati da je do tada sve bilo lako, pomalo čak i smiješno, no od "Aqualunga" više nije bilo mjesta za neke drastičnije neozbiljnosti kada je u pitanju ta moja nevjerojatna i pomalo opsesivna zaljubljenost u dobru i kvalitetnu modernu glazbu.

Kako su se redale pjesme, sve više i više fascinirala me ta kombinacija akustike i elektrike i Ianov snažan, vrlo upečatljiv vokal, ali i izgled. Naravno, tu je i flauta, koja kao instrument u rocku nije bila učestala niti eksponirana. Sve oko tog albuma bilo je posve drugačije od svih ostalih, i tadašnji članovi Tullovaca bili su drugačiji od svih drugih bendova. Ta mistika, ta posebnost, označavale i uzrokovale su strašne promjene u mom biću. Slušajući Tullovce više nisam bio klinjo koji je slinio na tamo neke bendove, već sam bio onaj "freak" koji je uporno žurio nadoknaditi propušteno. I moram reći da sam već do 1978. sve polovio i pohvatao i krenuo pratiti bend u trenutnom vremenu, što je tada značilo nabavljati albume kako su izlazili. Svaki novi album Tullovaca, kako bi izlazio, na neki način bi me uvijek na neko vrijeme izolirao od svega... jer dok sve nisam znao napamet, sve tekstove, riffove, upadice svih drugih instrumenata, uglavnom morao sam sve to imati u glavi i tek tada mogao sam se vratiti u život.

Slušajući pjesme, osobito one kratke, akustične uz vrlo impresivne tekstove i vokal, te sam nevjerojatan način izvedbe Iana Andersona na mene je oduvijek ostavljao "strašan" dojam. A onda su 1975. po prvi put došli u Zagreb, u veliku dvoranu Doma Sportova, i to je bio dobar razlog da po prvi put zbrišem od doma i odem to čuti: bilo je toliko nevjerojatno iskustvo za moje mlado biće, a još više za moje starce a skoro je i "murija" posla imala. No, zapravo za ničim ne žalim, jer bilo je to vrijeme kada su ovi prostori ipak bili ispred mnogih drugih, koji su pak danas ipak ispred nas po mnogo čemu. Od tada pa do 2000., kada su se ponovno našli u Zagrebu, iscurilo je dosta vremena, no u tom razdoblju išlo se puno po koncertima izvan ondašnje države a i sve više i više sobe su postajale globalni prostor.

Danas, još 21 godinu kasnije, Ian Anderson je zapravo utjelovljenje samih Tullovaca i ova njegova priča oko 50 godina od objave albuma, koji svakako spada u antologiju rocka, baš tako i ispada. No, ruku na srce, ono što je oduvijek pokretalo, održavalo i obilježavalo bend je upravo Ian Anderson.

Opisivati pojedine pjesme nije uputno, već je bolje po tko zna koji put obnoviti gradivo, nikada nije previše... jer još uvijek i nakon toliko godina, kada slušam ovaj album cijelo tijelo trese neka čudna groznica. Tijelo, zapravo koža se ježi i prolaze me trnci a to znači da sam živ, da još uvijek ta čudna, nevjerojatna vibra prolazi i djeluje. Anderson, Barre, Hammond, Evan i Bunker uz sjajnu tehničku ekipu – John Burns (snimatelj), David Palmer (orkestracija), Terry Ellis (produkcija) i autor tog "ključnog" omota Burton Silverman – ispunili su zapravo sve uvjete da album bude to što jest! Da, tu je bio i Glenn Cornick, basist koji je radio na nekim snimkama, ali na albumu nije naveden kao član benda, jer je u međuvremenu otišao.

Sve ono što čujemo zapravo je impresivan spoj folka, bluesa, psihodelije i hard rocka a sve ostalo će se razviti, nastati i postati samo zahvaljujući vama i vašim pogledima i osjećajima na sve to što vam se nudi. Kada je u pitanju moja malenkost još uvijek sam fasciniran ovim albumom i još uvijek jednako uživam u njemu.

Tullovci su band koji ima opaku publiku, svoje fanove, koji su vrlo temeljiti i zagriženi kada je u pitanju bend i sve oko njega. Tu je i ona stara priča kada je Ian izjavio, da bi fanovi benda kupili ploču, čak i ako bi na ploči bila snimljena samo tišina. Znam, teško je to razumijeti, ali sam bih to prvi učinio, to se jednostavno mora imati. Na sreću to se još nije dogodilo, a srećom ima dosta materijala kojeg bi mogli poslušati. No, evo, danas pišem i dajem naglasak na ovaj njihov četvrti studijski album, "Aqualung", objavljen prije 50 godina Ne mogu vjerovati da je toliko godina prošlo!

Više saznajte na:
jethrotull.com
twitter.com/jethrotull
Stream Aqualing: lnk.to/JT-AqualungYC
#JethroTull #Aqualung #50thAnniversarySpecial

Popis pjesama:

Side one:
1. Aqualung
2. Cross-Eyed Mary
3. Cheap Day Return
4. Mother Goose
5. Wond’ring Aloud
6. Up to Me

Side two:
1. My God
2. Hymn 43
3. Slipstream
4. Locomotive Breath
5. Wind-Up

Yours,
Mladen Loncar - Mike