Review
Prije par mjeseci su nas kontaktirali iz Džezzve i zamolili nas da napravimo recenziju njihova jednako imenovanog prvijenca iz 2014. godine. Taj slovenski jazz kvartet iz Murske Sobote aktivan je od 2010. kada su ga osnovali pijanist Dejan Berden, gitarist Iztok Rodež, basist Mojmir Wolf i bubnjar Miran Celec. Svi su učeni muzičari, aktivni u više glazbenih sastava u Njemačkoj, Austriji, Italiji, Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji i Makedoniji, a neki od njih su i profesori u glazbenim školama. Više o kvartetu i njihovim ostalim suradnjama, a i nadolazećim koncertima možete pročitati na ovome linku: https://www.gigmit.com/dzezzva.
Sami sebe kategoriziraju kao spoj istoka i zapada i svoju muziku opisuju kao upoznavanje američkog jazza s elementima klasične muzike, modernog popa i etno muzike Južne Europe. Složio bih se s njihovim opisom, jedino što mislim da je naznaka modernog popa u tome što im je glazba relativno lagana za slušanje, čime ne želim reći da im je glazba jednostavna. Dapače, misli da bi u njihovoj glazbi mogao uživati i stari slušači jazza, ali i oni koji uopće nisu u dodiru s istim. Cijeli je album sastavljen od njihovih originalnih kompozicija u kojima se čuje taj spoj istoka i zapada, a čuvši taj spoj, nije za začudit se što surađuju s glazbenicima na potezu od Njemačke do Makedonije.
Džezzva kombinira te zvukove vrlo spretno. Berden na klaviru i Wolf na basu tijekom pojedinih pjesama prelaze iz tonova Balkana u one zapadnjačkog jazza, dok Celec na bubnjevima drži jazz ritmove, a Rodež na gitari negdje svira u manirima slobodnog jazza, a ponegdje završi na hipnotičkim zvucima pojačanim efektima, tipičnim za noviji jazz. Oni se igraju s dinamikom kompozicija, pa se tako njih par može opisati kao zaigrane i groovy, a ostale kao lagane i smooth, a sukladno s dinamikom, mijenjaju se i stilovi. Od prve skladbe nazvane “East” čija melodija kao da karakterizira ono po čemu su tipični i kojom pokazuju kako spretno kombiniraju zvukove zapada i istoka. S druge strane pojavljuju se “Če bi ges bijla fčelica”, “Spring”, “Doli v kraju sama zase” u kojima se očito čuju prijelazi s balkanskih etno zvukova na zvukove zapadnjačkog jazza ili hipnotička skladba s treće pozicije njihova albuma nazvana “Indina” koja me jako podsjeća na Masadu Johna Zorna, a koja je moj osobni favorit s tog albuma. Album su zatvorili s “Pannonian fantazen Nr.1” koja kao što i kaže je panonska fantazija, gulaš etno-jazza i klasike za kraj.
Iako Džezzva ne radi ništa novo, stvaraju originalnu glazbu te je zanimljivo čut na koji način oni kombiniraju melankoličnost i sjetu Južne Europe i razigranost jazza. Kroz album se čuje da sa strašću rade svoju glazbu i preporučio bih zaljubljenicima u jazz i etno glazbu da preslušaju njihov album jer sam siguran da će pronaći barem dvije skladbe koja će im se dopasti. Kao što rekoh relativno je lagano slušati njihovu glazbu, a budući da su nam susjedi vrlo je vjerojatno da će doći odraditi i koncert pa ćemo svi imati nešto za veseliti se.
Lucian Mirdita
/
