Review
A Place To Bury Strangers, američki noise rock bend iz New Yorka, koji je svojedobno proglašen 'najglasnijom grupom na svijetu', objavio je ove godine „See Through You“, svoj dugoočekivani novi studijski album. Prošlo je otada već podosta vremena, ali s obzirom da se radi o jednom albumu koji je obilježio još tekuću 2022. godinu, nije zgorega priložiti osvrt i na ovaj, u svojoj kategoriji, izuzetno kvalitetan glazbeni uradak.
Bend svira u tročlanoj postavi: uz pjevača i gitarista Olivera Ackermanna, ritam sekciju čine basist John Fedowitz i Sandra Fedowitz na bubnjevima. Osnovni opis benda, koji je možda čak i poznatiji pod inicijalima APTBS, bio bi da proizvodi tešku, atmosferičnu mješavinu psihodeličnog rocka, shoegazea i svemirskog rocka pod utjecajem Wall of Sounda. Znamo da su ih osnovali 2002. sada već bivši članovi David Goffan i Tim Gregorio, a do sada su u raznim postavama snimili šest studijskih albuma. Netko bi možda rekao: „Zar samo?“, a onda bi, promislivši malo, valjda uzeo u obzir da su povrh toga napravili i preko 14 EP-jeva, objavili kompilaciju i jedan živi album. U Zagrebu su nastupili preko nekoliko puta i to u Močvari. Posljednji puta bilo je to uz Plattenbau u ožujku ove godine, ali prije toga, najvjerojatnije 2018., 2015. i 2013. godine, a lako moguće i još ponekad ranije. Poprilično podsjećaju na Jesus and Mary Chain, ali u sirovijoj i žešćoj verziji.
Svih trinaest pjesama novoga albuma napisao je, naravno, njihov idejni vođa pjevač i gitarist Oliver Ackermann, koji im je ujedno i producent. Album otvara „Nice To Be There For Me“ jednostavnoga pravilnoga ritma i psihodelične gitare koja u solo dionici proizvodi bolne disonantne tonove koje su savršena podloga uz riječi: „Eyes of red flash gold from green and so on / Open arms are left to bleed with no one / I am so bored and tired of you…“. Sličnoga ugođaja su i iduće dvije: „I'm Hurt“ i „Let's See Each Other“. U prvoj gitare otkidaju, podsjećaju na rane Cureovce, ali u novom, suvremenom ruhu s primjesama NIN-a i Bad Seedsa, a kod druge treba naglasiti poprilično dobar refren koji uz eksperimentalne gitare zvuči više nego zanimljivo. Posebno dopadljiva je „So Low“, u čijemu tekstu se mogu pronaći mnogi razočarani u ljubav koja može biti pogubna kad je usmjerena prema pogrešnoj osobi: „You take your time / Try to destroy my life / Nothin' inside you / Nothin' at all…“
„Dragged In A Hole“ količinom buke i psihodelije nadmašila je svoje prethodnice i pokazala da APTBS i dalje beskompromisno dere po svom, na opće veselje svojih najvatrenijih obožavatelja. „Ringing Bells“ kreće žestokim ritmom i ponovno zaokuplja svojim tekstom u kojemu autor samokritično progovara i žali zbog toga što je povrijedio drugu stranu. Iduća „I Disappear (When You Are Near)“, jedna je od onih njihovih romantičnih pjesama o bezuvjetnoj, ali neuzvraćenoj ljubavi, a iza nje slijedi „Anyone But You“, glasan i psihodeličan kaos sa solažom koja istražuje granice naše izdržljivosti, svakako zanimljiva u live izvedbi. U slučaju pjesme „My Head Is Bleeding“ osjeća se poruka da i u najtežim trenucima treba nastaviti jer život ide dalje: „Close eyes / Thank God / Stop pain / No help / Ow, my head is bleeding / I should be focused on the road…“
Fascinantna je pjesma „Broken“, instrumentalno dinamična i izuzetno razrađena s mnogo loopova i dodatnih detalja. Još jedna izvrsna pjesma u koju je bend uložio poprilično truda, umijeća, ali ljubavi i nade jest „Hold On Tight“, objavljena i kao drugi video spot s ovoga albuma. Mnogo smirenija je „I Don't Know How You Do It“ i, priznajem, napravljena upravo po mome ukusu: zavrzlama na klavijaturama, a nakon toga siguran bas s bubnjem koji podsjeća na Joy Division i rani The Cure. Album zatvara „Love Reaches Out“, pjesma koja je također doživjela realizaciju u obliku video spota. Fenomenalan je to i optimističan kraj jednog dobrog albuma.
Love reaches out
To everyone
Not as often as we'd like to
But you gotta keep it alive…
(A Place To Bury Strangers: „Love Reaches Out“)
Ukratko, album „See Through You“ žestoko je ostvarenje koje je ispunilo očekivanja poznavatelja opusa ovoga benda, dokazavši da su APTBS i dalje dosljedni sebi, kreativni te na samom vrhu žanra u okviru kojega sviraju.
Ivan Dukić
/
« Transfixiation 
