MC
A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Rujan 2010
Format Albumi
Vrsta / Indie rock
Dodano Nedjelja, 03 Travanj 2011
Žanr Indie
Length 43:56
Broj diskova 1
Edition date 2010
Država USA
Etiketa 4AD
Tags

Review

Nedavno sam u, nazovimo ga tako, glazbenom outletu (iako je bio premršav da bi ga tako nazvali) u riječkom klubu Palach u nekom prašnom kutku naletjela na famoznu Yes New York kompilaciju iz 2003. za 29,99, ako je se tko uopće još uvijek sjeća. Nije me toliko začudio rang cijena u koji su je svrstali, uobičajeno je da takve ploče brzo gube na svojoj vrijednosti. Ipak, tih 29,99 za neke bendove vrijedilo je zlata, a mnogi im indirektno duguju veliko hvala za skretanje dodatne pozornosti na određeni segment njujorkške glazbene scene koji je dotad bio pomalo ignoriran. Uvjerena sam da su i Blonde Redhead jedan od tih bendova.
 
Svojevremeno, ta je kompilacija bila genijalan potez kojim se sugeriralo da se rock underground New Yorka ne samo probudio, nego da je spreman i eksplodirati. To se na neki način i dogodilo – polovica imena s te kompilacije pretvorila se u međuvremenu u novomilenijske indie rock superzvijezde – LCD Soundsystem, Interpol, The Walkmen, Radio 4, The Rapture, Unitard - bend koji će se ubrzo preimenovati u Yeah Yeah Yeahs, i naravno, prvi koji su se probili a koje smo najprije precijenili a sad već pomalo i zaboravili – The Strokes, kao definicija nekog novog New York coola.
 
Unatoč drastičnim razlikama u zvuku tih bendova i tome što je jedino što su u tom trenutku dijelili bio sentiment kojeg je James Murphy kasnije nazvao New York I Love You But You're Bringing Me Down i kojeg se netko sjetio dobro upakirati, uspješno je stvorena nekakva iluzija da se New York ponovno vratio na glazbenu kartu svijeta, iako, naravno, nikad nije ni nestao s nje. Međutim, mnogi su tada opet počeli pomnije kopati po njujorkškoj sceni i retroaktivno otkrivati mnogo bendova koji su popunjavali naizgled siromašan period kasnijih '90-tih koji je svemu tome prethodio, što nas, konačno, vodi do Blonde Redhead. Yes New York scena ih je istjerala na vidjelo, a i sasvim prirodno su se stopili s njom.
 
Formirani 1993., Blonde Redhead su na neki način tipičan njujorkški bend – nitko od njih nije rođen u New Yorku. Blizanci Amedeo i Simone Pace su Talijani koji su tamo došli svirati nakon što su prošli Milano, Montreal i Boston, a vokalistica Kazu Makino je, trebam li reći, Japanka. U početku su zvučali kao mekša verzija Sonic Youtha, za one koji ne mogu podnijeti preslušavanje, primjerice, 15-minutne Trilogy, braća su htjela biti Thurston Moore, Kazu Kim Gordon, a Steve Shelley ih je producirao. Srećom, taj copycat period je trajao vrlo kratko i Blonde Redhead su ubrzo počeli rafinirati avant-garde Sonic Youtha i pretvarati ga u samo sebi svojstven zvuk. Naštimali su gitare, prestali se derati, postali emotivniji, dodali synthove i svaki njihov album bio je korak u novom smjeru.
 
23 iz 2007. je na mnogo načina predstavljao kulminaciju toga razvoja i te godine osvajao svojom ledenom ljepotom i senzualnošću, slojevima distorziranih ali kontroliranih gitara, sjajnim aranžmanima i vokalnim izvedbama kojima su Blonde Redhead stvorili svijet u kojem šaputanja Kazu Makino tipa Don’t let the dress trick you, I love you less now that I know you zvuče istovremeno i kul i romantično i hladno i seksi. Neki dan sam ga preslušavala odmah nakon tko zna po koji put reprizirane epizode Seksa i grada i kontrast je nevjerojatan – New York se u trenu iz lažnog grada prepunog dosadnih, bezličnih i površnih verzija Carrie i njenih pajdašica koje tračaju i ispijaju Manhattane po trendi restoranima u svojim manolicama, financirane neobjašnjivo unosnim ali nezahtjevnim zanimanjima, pretvorio natrag u onu moju fantaziju – u melting pot zanimljivih i ekscentričnih ljudi, umjetnosti dostupne svima, bogate prošlosti, zadimljenih underground klubova, neograničenih mogućnosti, intenziteta, kreativnosti i inspiracije. Nikad nisam bila tamo, pa tko zna.
 
Na Penny Sparkle Blonde Redhead su odlučili napraviti negativ dvajstrojke i svoje karijere – gitare su ili potpuno pomaknuli u pozadinu ili potpuno eliminirali a u prvi plan izvukli synhtove, perkusije i elektroničke elemente s kojima su se dosad samo poigravali u aranžmanske svrhe. Taj drukčiji pristup rezultirao je albumom koji je ugodan, fluidan i narkotičan, ali rijetko doseže visine koje su nam Blonde Redhead isporučivali na prethodnima albumima. Većina pjesama je minimalistički uređena, a melodije toliko suptilne da postaju neuhvatljive i u konačnici ne posebno pamtljive. Na taj način su nam otkrili i jednu svoju slabost – vokali braće previše su obični i nedovoljno jaki da nose takve pjesme, što dosad nije bio slučaj jer su uglavnom bili utopljeni u spektakularnim slojevima gitara. Ipak, zato sama Kazu Makino posjeduje dovoljno osebujan i egzotičan vokal da bi pjesme poput Here Sometimes, Not Getting There i posebno Love or Prison kao vrhunac albuma, uz dobar posao na klavijaturama i programiranju perkusija, bile dostojne njihovog prijašnjeg rada i usisale vas svojom magnetičnom, mračnom privlačnošću. S druge strane, naslovna Penny Sparkle toliko je ogoljena i usporena da će vas uljuljati u san, i u takvim trenucima će većina vjerojatno poželjeti da se nisu ostavili gitara.
 
Bilo kako bilo, Blonde Redhead iza sebe imaju 8 albuma i 17 godina karijere, i iako je to ovoga puta rezultiralo samo osrednjim albumom, pohvalno je što bend s toliko staža još uvijek eksperimentira, traži nova rješenja i ne oslanja se na formule iz prošlosti. Sigurna sam da će raditi na tome da od tog novog pristupa izvuku više i svoj novi zvuk dovedu do savršenstva. Čak i ako se to ne dogodi, We’ll have fine time not getting there, njihovim rječnikom rečeno. Penny Sparkle je samo još jedna stanica na putu zaista dobrog benda, i zato je tako lako oprostiti što ovoga puta sve nije ispalo savršeno. A meni osobno, moram priznati, uvijek dobro dođe putovanje njihovom verzijom New Yorka.
 
Danaja Glavičić
Hits 1382

Posljednje predstavljeni jazz albumi

Posljednja 102

Izvještaji



freekind. nastupile u Vintage Industrial Baru


Depeche Mode emotivno i snažno u Budimpešti


Galerija fotografija: Billie Joan, Boebeck i I Love You Honey Bunny


Đubrivo + Iron Kingdom


KODO bubnjari protutnjali Lisinskim


Održano treće izdanje "Vintage Rock Sessionsa"


Rijeke pravde: Jura & Film u Tvornici


Večer u Tvornici kulture uz “The Quarantinos”


Riblja čorba u sportskoj dvorani Brežice


Ida Prester u Tvornici


CHUI u Vintage Industrialu


Dvostruko glazbeno slavlje


Taake supp. Nordjevel i Theotoxin - Crnometalni Dan očeva


Peperton Fest u Močvari najavio neke nove početke


Psytrance spektakl u Željezničaru


Ante Jeličić Quintet nastupio u Providurovoj Palači u Zadru


Večer fada u Hrvatskom domu u Splitu


Mašinko + nabod! i IDEM u Tvornici Kulture - trijumf punka


Pocket Palma i Jymenik nastupili u Tvornici Kulture


Galerija fotografija: Sjena & Zerc u Križevcima