Into the Blue

Review

Opasni mišonja, aka Danger Mouse, aka Brian Joseph Burton (producent na RHCP albumu The Getaway) po treći je put u, rekao bih, sasvim prirodnoj kohabitaciji udružio svoje producentske i sviračke sposobnosti s Jamesom Mercerom, posjednikom unikatnog vokala, kompozitora, nekadašnjeg člana benda The Shins; u njihovom zajedničkom projektu pod nazivom Broken Bells.

Obojica u zrelim godinama iza sebe imaju duboko iskustvo koje je profiliralo njihove glazbene identitete u ovom novom pokušaju predstavljanja lijepih, melodičnih i bogato aranžiranih pjesama koje su na sebe „obukle“ vintage ruho, a koje po nepisanom pravilu sa sobom donosi duh melanholije i nezaboravne raznolikosti. Melanholije koja je u ovom slučaju uspješna kombinacija rane psihodelije šezdesetih i popa nastalog prije četrdesetak godina, pokrivši tako razdoblje od 60 raskošnih godina za koje postoji uvreženo mišljenje da su to bile godine sa izvrsnim, ustvari najboljim glazbenim urodima.

Raskošno aranžirane, gotovo orkestralnih proporcija zahvaljujući gustom premazu kojeg tvore klavijature, kao i back vokali - njihove balade odraz su njihove kohezivne sentimentalnosti, ali i poštovanja prema gore navedenim zlatnim godinama nastajanja rocka. Nije to puko prepisivanje događaja iz slavne prošlosti, nije to nikakvo dokazivanje ega, iskren je to , zanimljiv i dobrodošao doprinos jednom neponovljivom razdoblju pop kulture.

Ipak, nekima će se prilikom slušanja ovih 9 pjesama javiti sumnja ili dilema – jesmo li ovo čuli nekad ranije?

Svakako se mogu pronaći određene paralele sa titanima prošlosti (The Beatles, Moody Blues, Pink Floyd, ili majstorima popa - Bee Gees. Za napomenuti je da su Broken Bells svojim nadahnutim radom ( i ne samo na ovom albumu) u svakom pogledu uspjeli izbjeći eventualnu etiketu običnih imitatora gore navedenih senatora rocka.

Uvodna, ujedno i naslovna „Into the Blue“ svojom atmosferom, s akustičnom gitarom, čak i vokalno, komodno bi mogla biti sastavni dio „Atom Heart Mother“, dok je naredna „Good Luck“ (makar meni) jedan od peakova albuma. Propulzivni bas čini čvrti kostur razvijajućoj melodiji zbog koje vam neće smetati stajati na kiši dok oba zbirka prekrasnih tonova polako ali sigurno preuzima svu vašu pažnju.

„Invisible Exit“ evokacija je na opus Beatlesa; „The „Chase“ svojim instrumentalnim introm zreo je podsjetnik na „Meddle“ - zna se čiji.

„Love On the Rain“ je obučena u raskošno oskestralno ruho kakvim je svoje pjesme „oblačio“ Phil Spector, atmosferom definitivno ima soul obilježje kakvo su svojevremeno znali interpretirati Simply Red.

„Saturdays“ definitivno pripada psihodeliji 60-tih, rekao bih da je ovo još jedno „ljubavno pismo“ Beatlesima, ugođajno nešto slično njihovoj „Norvegian Wood“. Nulta gravitacija ovog bisera omogućava bezbrižno putovanje prema šarenim horizontima koji se otvaraju iz svake note.

Harmonijski, album ne gubi na intezitetu, imponira uigrana i nadasve balansirana veza između dva aktera, producentski sve je posloženo bez nepotrebnih dodataka koji bi samo „zagadili“ prvoklasnu teksturu cijelog materijala; Mercerov vokal i u svom eho izražaju, i u falsetu, normalno i u svom prirodnom obliku nikada ne izlazi iz zone komfora, dajući cjelokupnoj instrumentalnoj panorami značajan doprinos i krajnju prepoznatljivost. Zaokruženo je to putovanje ovog dvojca čarobnim pop krajobrazima bez nepotrebnih devijacija i bez upadanja u slatkorječive, bljutave izljeve sentimentalnosti.

Možemo zaključiti da su na ovom albumu (njihovom najboljem do sada) Burton i Mercer diplomirali u stvaranju melodija kojima pripada zasluženo i iskreno komplimentiranje.

Melankolija odavno nije zvučala tako dobro.

Đorđe Škarica