Review
"Imam to dugačko zrcalo, ne pruža baš neki prizor", pjeva u jednoj od dvije nove autorske pjesme na svom u zadnjih pola godine drugom live-albumu, Leonard Cohen, već se uhodano sprdajući s vlastitim godinama i izgledom. Estradni pjesnik već odavno zašao u sfere rezervirane za legende danas broji svojih osamedeset godina života, ali za njega se kreativni kotač ne prestaje okretati, a ne čini se ni da usporava: "Can't Forget: A Souvenir of the Grand Tour" novi je dokument što ovjekovječuje njegovu uistinu grandioznu turneju započetu 2008., tijekom koje su milijuni obožavatelja u tridesetak zemalja (pa i u Hrvatskoj, dvaput) pohodili 470 koncerata čovjeka koji se podjednako uspješno i uvjerljivo opire godinama i stvaralačkom sutonu, kakav god prizor nudio u zrcalu i na pozornici.
Iako "Can't Forget" nije tipični live-album – jer donosi većinom snimke s tonskih proba – sama najava novog izdanja s maestrovih recentnih nastupa kod većine, vjerujem, već izaziva zijevanje ili bar dozu sumnje. Ako ćemo ovu zadnju fazu Cohenova rada promatrati od 2008., ispada da je u tom razdoblju do danas snimio dva studijska albuma, te, s ovim, čak pet koncertnih, od čega se tek jedan – "Live at the Isle of Wight 1970" (2009.) – odnosi na starije nastupe! Nakon, sve redom vrlo dojmljivih i sugestivnih, "Live in London" (2009.), "Songs from the Road" (2010.) i "Live in Dublin" (2014.), činilo se kako svijetu treba sve samo ne još jedan live-album Leonarda Cohena. E pa prevarismo se, jer, da sad ne ulazimo u moguće zločesta špekuliranja, iz samo njemu posve jasnih razloga, slavni "zlatoglasi" meštar od riječi odlučio je još nekoliko dogodovština sa svoje pozamašne svježe kilometraže ponuditi obožavateljima kao suvenir.
Kako sam već naveo, ovaj "suvenir s velike turneje" donosi prije svega izvedbe s tonskih proba, odnosno, da budem precizniji, šest takvih snimki i četiri koncertne izvedbe, pri čemu je najbliža pojmu kakvog-takvog standarda "Joan of Arc" s davnog albuma "Songs of Love and Hate", koja ovdje, obogaćena vokalima sestara Webb i Sharon Robinson, zvuči možda čak upečatljivije i potresnije nego u izvornoj izvedbi. Da "raritetnost" ne ostane samo na tome, dvije su posve nove Cohenove pjesme tu – "Never Gave Nobody Trouble" i "Got a Little Secret" – obje snimljene na probama i obje više okrenute bluesu, čiji se dah dao osjetiti i na posljednjem studijskom albumu "Popular Problems", nego standardnoj mu kantautorskoj poetici, a posebnu draž daju i dvije dosad neobjavljene obrade – "La Manic" kanadskog umjetnika Georgesa Dora i "Choices" country-klasika Georgea Jonesa. Ovakav izbor materijala uistinu donosi više svježine nego lanjski "Live in Dublin", ali problem je u kronologiji... Ovim diskografskim slijedom, "Can't Forget", usprkos vitalnosti potpisnikova rukopisa, dolazi otprilike kao izdanje tek za revnije obožavatelje i kolekcionare i za malo koga još. Jer, ostali su već, ako i nisu negdje presreli ovoga neumornog putnika, dobili vrlo jasnu sliku kako danas zvuči Cohen uživo i koliko je uigran i jak bend koji ga podržava. Ovih deset pjesama dođu tako kao kakav bonus-materijal, uredno i smisleno poslagan i brižno biran, ali ipak, želimo li ostati u mjeri, usprkos visoko podignutim letvicama ili baš zbog njih – suvišan.
Toni Matošin
« Live In Dublin 
