Review
Mimo svakog običaja i izvan logike, vjerujem, većine posjetitelja ovih internetskih zakutaka, došao je red na jedan roman da se nađe na omiljenom vam glazbenom portalu. Naravno, nipošto da bi postavio neka nova pravila i principe, već prije nešto kao iznimka koja će potvrditi pravilo. Drugi roman kultnog australskog rock-poete Nicka Cavea, naime, samo objelodanjuje ono što je vrsnijim poznavateljima njegova opusa (uglazbljenog i pisanog) odavno poznato i logično – da je sve što taj smrknuti osobenjak radi strogo u funkciji iste, unikatne vizije, tematski konzistentne i zaokružene. Komponirao sa svojim probranim društvom The Bad Seeds glazbeno ruho za svoje krvavo emotivne i emotivno krvave stihove, skladao soundtrack za kakav komorni vestern, pisao scenarij za kakvu egzistencijalističku dramu ili naprosto pisao roman, djelo Nicka Cavea uvijek je jedno tijelo, prepoznatljiva slika svijeta i njezin okvir u toplini naših dnevnih boravaka. Baš zato njegov, taj i takav roman tu na glazbenom web-portalu.
Točno je dvadeset godina trebalo proći od izlaska Caveova svojevremeno prilično hvaljenog prvijenca "I magarica ugleda anđela" (na hrvatski preveden prije točno deset godina) do, rekli bi kritičari, problematičnog drugog romana. I dok je "Magarica" svojom depresivnom i bespoštednom pričom s prljavog, vlažnog i izopačenog Juga odisala biblijskim referencama najokrutnijih konotacija, te njegovim albumom "The Firstborn is Dead", "Smrt Bunnyja Munroa" duhom poprilično asocira na recentni Caveov album "Dig Lazarus Dig", Biblijom se baveći već mnogo suptilnije i u širem aspektu. Izražajnije svjetovni naboj, da se pojednostavljeno izrazim, prisutan u zadnje vrijeme u Australčevu izričaju nužno se odrazio i na njegovu prozu, pa ova dva romana ne treba uspoređivati ni dalje povezivati.
Ono što treba naglasiti prije ulaska u samu materiju romana jest više nego hvalevrijedno postignuće domaćeg nakladnika i prevoditelja (inače, svojevremeno polaznika prve Caveove književne radionice "Kako napisati ljubavnu pjesmu" u bečkoj Školi pisanja) – "Smrt Bunnyja Munroa" pojavila se u hrvatskim knjižarama istovremeno s izlaskom izvornog teksta, što ga čini jednim od književnih događaja lijepe naše godine. Tomu je, naravno, kumovala i Caveova iznimna popularnost na ovim prostorima, njegovana i praktički redovitom koncertnom prisutnošću u Zagrebu.
A što nam donosi dvjestotinjak gusto ispisanih stranica o umiranju Bunnyja Munroa? Priča o trgovcu kozmetičkim proizvodima zabrazdjelim u sredovječnost i svojevrsnu katarzu nakon samoubojstva supruge sve je samo ne jednoznačna. Trideset i tri poglavlja romana (tipično kejvovski simbolična brojka, budući da je riječ o tzv. Isusovim godinama) prati, dakle, okorjelog hedonista, nepopravljivog razvratnika i grezog šminkera u vječnoj potrazi definiranoj duhovnim nemirom i podivljalim demonima libida od trenutka kad pronalazi suprugu obješenu, a sina kao novodobiveni teret. Bunny će, omražen i prezren od strane svih ženinih prijatelja i rodbine, put kroz udovačko raslinje krčiti nastavljanjem svoje uloge "bludnoga sina", obilazeći kao trgovac žene najraznovrsnijih atributa i godišta, neke otprije poznate, a neke sasvim nove. U stopu ga na toj stazi prati Bunny Junior, koji u automobilu strpljivo čeka svoga tatu na postajama zajedničkog puta, igrajući se figuricom Darth Vadera, proučavajući enciklopediju koju mu je mama poklonila na sedmi rođendan, te povremeno razgovarajući s njezinim duhom koji ga prati kao anđeo čuvar. I dok mu nad sinom bdije nešto poput zaštitničke sile, naš će dekadentni trgovac naoružan seljačkim šarmom, vječno dignutom kitom, zavodničkom slatkorječivošću i snažnom autodestruktivnom crtom namjerno i namjenski upadati u iskušenja koja će ga nužno voditi u smrt. U maniri romana (filma) ceste, Bunnyjevo propadanje zapravo je put (doslovno i figurativno) u tri etape, od ševca, preko trgovca do mrtvaca (nazivi triju djelova romana), potraga za pročišćenjem, a možda i samodokazivanjem (ta varijanta otkrivena kroz posebno sugestivno poglavlje u kojem se upoznajemo s Bunnyjevim ocem, Bunnyjem Seniorom, zlobnim, nadrkanim starčićem jednako prevladavajućeg libida i sa snažnom crtom dominantnosti i sadizma), koja na kraju, kroz smrt na rubu karikature (prvo sudar s miješalicom za beton, pa direktni udar groma) dovodi do svjevrsnog uskrsnuća. Bunny će, umirući, pružiti konačno ruku samome sebi, postaviti se na bizarnu pozornicu pred sve aktere svoga otužnog, a opet bogatog života i afirmirati se kao brižan otac, sve nakon što se nađe u zamišljenom koitusu sa samim đavlom.
Caveov je jezik pritom naturalističan koliko i kičast, čak pretjeran. I "Magarica" je svojevremeno bila natrpana riječima koje su gušile prohodnost izražavanja, ali i zgušnjavale cjelokupnu sliku poput soundtracka cijelom spisateljsko-čitalačkom doživljaju (pa nije li Cave prvenstveno glazbenik?). "Smrt Bunnyja Munroa" slično je pisan, što usporava čitanje u suštini jednostavnog teksta koji stilski duguje Bukowskom koliko McCarthyju, a u naznakama i Faulkneru. No, takav postupak pridodaje prevladavajućem naturalizmu dozu nadrealistične pretjeranosti, što cjelinu čini bezobraznijom, bezobzirnijom, pa i motivski složenijom. Želi li naslovni lik svoje nagone ugušiti u krvi ili ih odvesti do ekstrema, obilazi li sve te dame kao neka vrsta hodočasnika ili naprosto želi (jer mora) umočiti penis u baš bilo što dvonožno i žensko, bježi li samo od oca ili bježi ka njemu i iznad njega...? Sva ta pitanja imaju i nemaju svoje direktne odgovore na stranicama romana koji je, usput da kažem, iznova oživio moju staru (i nekoliko puta tek polovično realiziranu) želju da napišem čisto pornografski roman koji bi bio nešto poput jezičca na vagi između psiho-fizičkog pražnjenja i punjenja.
"Upravo sam shvatio da je teško biti dobar na ovome svijetu", zadnje su Bunnyjeve riječi koje upućuje (a možda, u stvarnom svijetu, i ne) svome sinu. Eto, do te je spoznaje, čime god njegovo putovanje bilo motivirano, naš "junak" na kraju došao. Čini se kako je njemu to dovoljno i kako cijela priča time dobiva sretno zaokruženje. To Caveov roman čini još potresnijim. Toplo preporučujem, ne samo fanovima.
Toni Matošin
/
