Review
Relativno bogatu domaću etno/world/narodnu scenu (kako god je volite zvati), s etabliranim imenima Kries, Dunja Knebl, Lidija Bajuk, Cinkuši, Afion, Legen, obogatili su svojom kontoliranom mješavinom isključivo instrumentalne etno psihodelije/post/prog rocka momci iz Međimurja, točnije iz Čakovca. Inzistiranje na svrstavanju njihovih glazbenih avantura u zadane kategorije nije baš najsretnije rješenje iz jednostavnog razloga što su u njih ušli profiliranim karakterom čiji je rezultat njihova nepatvorena osebujnost nastala na temelju oprečnih, gotovo principijelno neusporedivih glazbenih pretinaca, ustvari najbolje odabrani način za izlaženje iz anonimnosti i utvrđivanje čvrstih pozicija u šarenom i nepredvidivom domaćem rock cirkusu. A za to treba ostvariti samo jedan uvjet. Nusprodukt nastao iz takvih premisa mora biti iskren, što je bez svake sumnje u slučaju Daliborovog Granja.
Stabilna armatura njihovih kompozicija počiva na električnoj komponenti (dvije gitare, bas, bubanj) primjerenoj uobičajenoj rock postavi te dominira u njihovom razdraganom, veselom melosu s utjecajem orijenta, balkanskih ritmičkih začina (sedmo-osminska mjera „patentirana“ od Vlatka Stefanovskog i društva) uz očekivani dodatak lokalnog kolorita pojačanog zvukovima trube. Psihodelične vizure (u principu smirenije note) trebale bi očitovati tužniju, melanholičniju stranu priča iz naroda (poslušati „Al-maknadi“ koja me, eto neodoljivo, podsjeća na Izraelski etno bend Esev Bar).
Naslovna „Hainin“ (sinonim za izdajicu, odmetnika, razbojnika) čvrsti je dokaz neodoljivosti njihovih ritmova, zajedno s „Izgubljena“ i „Sjenka u mehani“ najbolje manifestira njihovu glazbenu filozofiju.
Sama omotnica apsolutno je u službi naziva ovog albuma, na njoj je fotografija čovjeka iz austrougarskog zatvora s početka 20-tog stoljeća. Bendu je zanimljiva zbog njegovog pogleda u kojem se očituje pokajanje (zgodna paralela s Raskoljnikovim), pokajanja koje proživljava Hainin zbog svojih nedjela.
Predočeni spektar njihovih nota koje nemaju minimalistički pristup, budi interes za opetovano slušanje, poriv za kretanjem, možda iz razloga što korištenje baznih rock instrumenata nisu ostavili u prošlosti, dodavši im svoje začine.
Sve navedeno ne podrazumijeva da je njihova glazba zakoračila u neistražene vode, po mom skromnom ukusu predstavlja poželjan doprinos domaćoj sceni. U svakom slučaju, narednom djelovanju ovog benda treba posvetiti zasluženu pažnju.
Bend je oformljen 2014, prvi album „Daliborovo granje“ izdali su godinu dana kasnije, a djeluju u sastavu: Alan (gitara), Fićo (gitara), Dado (bas), Draš (bubnjevi), te Tomica kao gostujući glazbenik na trubi.
Zagrebačka publika imala je priliku slušati ih 2018 u Močvari.
Đorđe Škarica
/
