A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
A1 | Jokerman | 6:12 | ||||
A2 | Sweetheart Like You | 4:31 | ||||
A3 | Neighborhood Bully | 4:33 | ||||
A4 | License To Kill | 3:31 | ||||
B1 | Man Of Peace | 6:27 | ||||
B2 | Union Sundown | 5:21 | ||||
B3 | I And I | 5:10 | ||||
B4 | Don't Fall Apart On Me Tonight | 5:54 |
Nakon tri eksplicitno vjerska albuma kojima je opjevao svoje obraćenje na kršćanstvo, Bob Dylan se s navršenih četrdeset godina života odlučio vratiti sekularnom, što je i kritici i publici, nabrušenima na miljenikova novootkrivena vjerska uvjerenja, došlo kao, narodski rečeno, budali šamar. Svojim nazivom "Infidels" možda i nije upućivao na toliko izražen odmak od religijskih tema, ali čovjek u čijem su se rukopisu religija i duhovnost od, praktički, samih početaka gnijezdile kao motivska i moralna osnova, ne može pobjeći od sebe, čak ni onda kad svjesno čini uzmak. Uostalom, njegovim tzv. kršćanskim albumima kritika, ali i (pogotovo?) publika nisu zapravo zamjerali formu (koliko se god trudili nalaziti i isticati tehničke i pjesničke mane) već sadržaj koji je isticao i uzdizao sve ono što nisu htjeli priznati i prepoznati, koji je propagirao sve ono što je popualrna kultura nastojala odbaciti. "Infidels" tu donosi zaokret tematskom širinom i angažmanom mjerljivim i s bardovim najnabrijanijim razdobljem, pritom crpeći i dalje krv iz konkretiziranih vjerskih crpilišta, bez imenovanja ijedne konkretne vjeroispovijesti.
Svojim dvadeset i drugim studijskim albumom Dylan je obnovio i suradnju s frontmenom Dire Straits, Markom Knopflerom, koji je s njim surađivao na "Slow Train Coming". Knopfler je tako ponovno svojim profinjenim manirima zasvirao gitaru, ali je i producirao album. Upravo je ta gitara, pojačana još bivšim gitaristom The Rolling Stones, Mickom Taylorom, dala pečat ispoliranoj, ali toploj i bogatoj zvučnoj teksturi "Infidels"; drugi važan glazbeni pečat dali su Jamajčani Sly Dunbar i Robbie Shakespeare kao ritam-sekcija, poznati inače kao reggae-duo Sly & Robbie. Dylan je, naime, htio da album zvuči suvremeno, moderno taman koliko treba i koliko priliči zbirci pjesama kojima bi secirao upravo problematiku toga vremena prve polovice osamdesetih. Okupljena ekipa sastavila je tako album prepituran nijansama sve naglašenije sintetičke glazbene epohe, ali i uokviren svojim korijenjem i presudno toniran lirikom što niže slike kao iz neiscrpne fontane.
"Budale utrčavaju tamo gdje se i anđeli ustručavaju kročiti", ističe Dylan na samom početku, u nadahnutoj "Jokerman", obrušavajući se na plitki i baš zato opasni populizam koji je od tada do današnjih dana poprimio razmjere samoprozvane duhovnosti. Na sjajno klizećoj glazbenoj podlozi koju oblizuju fluidne gitare i podgrijava egzotična ritam-sekcija odmah tu izrasta prava mala dilanovska bravura koja ubada sadržajem, ali i predivnom formom. Takva angažiranost, odnosno, stilizirano komentiranje aktualnih društveno-političkih pojava i fenomena obilježit će "Infidels" i u sprezi s tim nazivom albuma iznjedriti možda najsnažniji, zaokružujući komentar. S populizmom se na svoj način hrva i nabrijana "Neighborhood Bully" kojom Dylan staje u obranu Izraela pred prevladavajućom medijskom interpretacijom i ukorijenjenim stereotipima i stigmama. Ta je pjesma poslužila nekima i da istaknu kako se Dylan ponovno počeo odmicati od kršćanstva prema judaizmu iz kojega je stasao.
Još jedan trajno aktualan komentar je i još jedna "rokerskija" pjesma u zbirci, "Union Sundown", u kojoj je na meti konzumeristički, od Duha očišćen i sjajem kapitala vođen kapitalizam: krcata primjerima prave prirode i razloga globalizacije, ona poručuje kako "demokracija ne vlada svijetom, bolje izbacite to iz glave – svijetom vlada nasilje". Fenomeni kao premještaj proizvodnih pogona u zemlje s jeftinijom radnom snagom ili automatskog gašenja svega što ne donosi siguran profit u Dylanovim su očima najsnažniji primjeri otuđenosti svijeta od svoje duhovne dimenzije i ishodišta – još jedna oštra relacija s nazivom cijeloga albuma. U tom je kontekstu još eksplicitniji i neugodniji, a danas možda čak i aktualniji s "Man of Peace", čija vodilja "ponekad nam Sotona dolazi kao čovjek mira" upozorava na lažne proroke i mirotvorce, gurue fast-food duhovnosti kojih se od tada namnožilo do razine prezasićenosti "tržišta" koje traži Boga po svojoj mjeri i komoditetu. Stih "dobre namjere mogu biti zle" kao da upire direktno u sve aveti današnjih tzv. političkih korektnosti koje se nameću kao forma iznad sadržaja. Dylan se hvata ukoštac i s čovjekovim odnosom prema prirodi u "Licence to Kill", ali album donosi i intimnije lirske pejzaže.
Dok je "I and I" dojmljiva analiza Dylanovih pojavnosti, persona i maski te njihovu prisilnom suživotu, "Sweetheart Like You" i "Don't Fall Apart on me Tonight" pjevački su posebno nadahnute i impresivne ljubavne teme. Prva je ipak pretplatnicima na društveno-političku korektnost dala hrane stihom "žena kao ti trebala bi biti doma, tamo pripadaš", bez imalo osjećaja im za širi kontekst nježne i izrazito dobronamjerne pjesme. I dok se ona može čak iščitavati kao Dylanov komentar na nepotrebno tonuće Crkve u iskvarenoj svjetovnosti, završna pjesma albuma apsolutni je romantični prvak zbirke, rasna ljubavna pjesma u Dylanovoj najfinijoj maniri, toliko da evocira čak album "Nashville Skyline". Njezino pozicioniranje u završnici sasvim sigurno nije slučajno i daje albumu natopljenom finom, ali prevladavajućom dozom tuge injekciju nade i optimizma.
Ako je s "Infidels" opet zadovoljio kritiku i reanimirao publiku nespremnu na propagiranje evanđelja, izgleda da je na svoj način ostao vjeran i svojoj osobnosti – Dylan se nekima možda time učinio poput bogatog mladića iz Matejeva evanđelja koji nije bio spreman odreći se nekih blagodati i sigurnosti radi Krista, ali neovisno koliko je to istina a koliko preoštra teza, on je itekako znao sva svoja stečena vjerska uvjerenja i temelje ukomponirati u svjetovne teme i problematiku naglašenije materijalističke prirode, (u)vidjevši jasnu prožetost svih tih dimenzija. Zato sam bliži gledištu s kojeg možemo promatrati umjetnika s iskrenim odnosom prema svom ishodištu, istinskom putniku i tumaču Čežnje kojem je to isto ishodište ujedno i ušće i kojem je njegov jezik ujedno i poslanje.
Toni Matošin
« Shot Of Love | Bob Dylan Albumi Kronologija | Empire Burlesque » |