MC
A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Prosinac 1967
Format Albumi
Vrsta / Roots rock / Folk-rock / Singer-songwriter / Country-Rock
Dodano Srijeda, 30 Srpanj 2014
Žanr Rock
Length 38:24
Broj diskova 1
Edition date 2003
Država US
Etiketa Columbia
Catalog Number CH 90320
Edition details Producent: Bob Johnston
Tags Columbia Bob Dylan bob johnston

Review

Vjerujem da i ono što nam se u svom trenutku čini najlošijim razvojem događaja u svom ishodu odvede ka dobrome. Ima u narodu više poslovica na tu misao i sasvim sigurno nisu nastale tek pukog optimizma radi. Ljeto 1966. za Boba Dylana bilo je posebna prekretnica: prvim dvostrukim albumom u povijesti rocka, trijumfalnim, beskompromisnim "Blonde on Blonde" ovjenčao je briljantnu trilogiju velikih albuma u kojima je do krajnjih granica odveo svoju viziju stvaralačkog nadahnuća i slobode, a zatim ga je motocikl u pastoralnom krajoliku Woodstocka odveo u životnu neizvjesnost, suočivši tu istu slobodu i nadahnuće sa svojim preispitivanjima. I do danas traju naklapanja kakav nam se to Dylan vratio s poprišta te nesreće u kojoj je zakazao kotač, je li sve bilo namjerno ili je intervenirao "netko viši", koliko je sve skupa bilo napuhano kao dobra izlika, a koliko život naprosto ima svoje mehanizme i logiku; gdje god ležala pojašnjenja, onoga nabrijanog rock-mesije prožetog Rimbaudom i Guthriejem više jednostavno nije bilo. U istoj pastorali mit se preispitao, izvio u sebe i iz sebe, vrijeme se uistinu promijenilo, a protagonist priče ni ovoga puta nije igrao po nečijem diktatu, a najmanje prema zahtjevu trendova i vjetrova koji su zaposjeli i zapuhali scenom.

A bilo je to vrijeme – čak konkretna godina, 1967. – konceptualnih albumskih monstera poput revolucionarnog "Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band" ili naivno provokativnog "Their Satanic Majesties Request", gdje se sve vrtjelo oko tehničkih dostignuća, novih studijskih mogućnosti i izazovnosti eksperimenta. Čak su i The Beach Boys zabrazdili predaleko i preambiciozno s nikad dovršenim "Smile" i u tom apetitu izgubili doticaj s vremenom, a gotovo i sa stvarnošću. Bob Dylan je, u svim društvenim, političkim i umjetničkim vrtloženjima toga vremena, jezik našao u glazbenoj formi suprotnoj od navedenih, dok je literarni iskaz pronašao u – alegoriji. "John Wesley Harding" uprizorenje je pustoši, glazbena pustopoljina bez boja, kolekcija komadića nekakvih svitaka koji možda datiraju iz 19. stoljeća a možda i ne. Možda je to i duga ekspozicija jednog karakterističnog trenutka jednog još karakterističnijeg uma, a možda i ne. Možda je to i bijeg iz sebe, a nakon što se taj isti "on" stropoštao u sebe, preplašen svega što je usput vidio i čuo. A možda i ne. Sigurno je samo da je "John Wesley Harding" prva pjesma albuma koji je samo zbog toga po njoj dobio ime i da je taj album malo veliko remek-djelo koje je u tom trenutko nitko – ili malo tko – želio. Razumijevanje ionako nikada nije bio preduvjet.

Nasnimao se i proveselio Dylan u to vrijeme s društvom iz The Band, skupinom vrhunskih glazbenika velika srca, izgledom i težnjama bližim nekim minulim vremenima nego šarenim šezdesetima, da bi iz tih snimaka nastala prvo legenda o jednom remek-djelu, a sedam godina kasnije i samo remek-djelo, "The Basement Tapes". No, usporedo s tim procesom – ili malo kasnije, a možda i malo ranije – prizemljeni je poeta piskarao nešto teško usporedivo sa svojim dotadašnjim angažmanom. Pjesme koje će sabrati na "John Wesley Harding" nešto su poput zapisa, crtica što ih je sastavio kakav kroničar na samoj granici mita i stvarnosti. Bavio se Dylan moralom i moraliziranjem i ranije, ali to je, prije svega, uvijek bilo u vidu eruptivnih ekspresija samoga sebe, odnosno, svoga hiperaktivnoga uma, dok sada ti stihovi kao da su dolazili odnekud "izvana", kao da su pokupljeni u zraku, u došaptavanju, u zavijanju vjetra i nekim tihim monolozima. Moralne po(d)uke su, dakle, u krznu alegorije preuzele Dylanov jezik, ali on je progovorio autoritetom osobe bar dvostruko starije i iskusnije, posve samouvjereno, a opet ranjivo i usamljeno.

John Wesley Hardin (Dylan je, navodno, greškom pridodao slovo "g" na kraju prezimena) dolazi u tom kontekstu kao tipično američki lik, manje poznat stvaran odmetnik u klasi Billyja the Kida (za koju godinu će Dylan odglumiti zanimiljivu rolu u Peckinpahovu remek-djelu "Pat Garrett i Billy the Kid") ili Jesseja Jamesa, persona koja je možda bila i neka tadašnja poveznica s Kristom, kojega je Dylan oduvijek imao utisnutog u svoju poetiku. On će Ga, doduše, u punini upoznati tek desetak godina kasnije, ali već u to vrijeme Biblija je, po navodima njegove majke, bila Dylanova osnovna lektira. Američka moralna i ekonomska pustoš, nepregledna poput prerije, koja je ostajala iza svih malih ideologija, pokreta, prevrtanja, revolucija i nadanja šarolikih šezdesetih bilo je ono što je došlo na tepih, odnosno, pod pero; Dylan nikada nije pretjerano dugo ostajao na ratničkim pozicijama kao što nije vojevao vojevanja radi, niti se pozicionirao po potrebama dnevne politike. Na "John Wesley Harding" to je postalo toliko upadljivo da je probadalo (osobito one koji su mu uporno krpali mesijanske atribute u najprozirnijem zelotskom duhu), a kroz rječnik Staroga zavjeta on je progovarao mimo svih zadanih okvira, dovoljno jasan po pitanju onoga gdje i tko nije. Ono čemu se Dylan tada, ali i prije i poslije, otimao – čemu je uistinu ostao dosljedan kroz sve svoje stvaralačke i pseudoidentitetske mijene – bili su ideološki automatizmi kakve, primjerice, njeguje današnja hrvatska "urbana gerila", po kojima se točno zna kako treba biti podešen um da bude jednoglasno prihvaćen kao "napredan" ili "lijevi"; ovaj je "gerilac" bio vođen sigurnijom, svjesnijom rukom.

Ne čudi zato prigušen i ogoljen ton albuma nastalog u vrijeme 24-kanalnih studija, manipulacije vokalima, puštanja vrpci unatrag, pedala i beskrajnih nadosnimavanja, kao ni inzistiranje na moralu dok su se grlati suvremenici upirali biti što dvosmisleniji, što manje moralni u iskazu i što jezičaviji u svojim "revolucijama". Ne čudi ni snivanje sv. Augustina i njegov prikaz kao istinskog sveca, za razliku od množećih popularnijih iščitavanja lika i djela pisca legendarnih, meni osobno a očito i Dylanu iznimno važnih "Ispovijesti". Završetak "I Dreamed I Saw St. Augustine" posebno je dojmljiv kao priznavanje jada i krivnje, kao jezik poniznosti u doba kad je to bila zadnja poželjna osobina. Ključna, ogledna pjesma albuma ipak je "All Along the Watchtower", i to ne zato što je Hendrix brzo potom briljirao svojom "nadogradnjom" pjesme (izbor te umjesto prethodno odabrane "I Dreamed I Saw St. Augustine", koja mu se ipak učinila preintimnom za obradu, daje uvid i u jednu neočekivanu dimenziju toga virtuoza), već zbog njezine zastrašujuće sugestivnosti i rječitosti kroz tako malo stihova. Evocirajući starozavjetnog proroka Izaiju, Dylan kao da namjerno pravi rupe u naraciji, ostavljajući nas u nedoumici je li posrijedi niz namjernih grešaka ili namjensko širenje kuta "snimanja" – prizori koji nam se urezuju govore o usudu, o prijetećoj kataklizmi, o sumraku cijele civilizacije i pritom je posve jasno da smo sami skrivili svoj kraj. Kroz priču iz "Drifter's Escape", u kojoj glavnoga lika od kafkijanskoga procesa spašava božanska intervencija, Dylan kao da ukazuje na postojanje izlaza i to u vrlo konkretnom pravcu…

Zaokret s "John Wesley Harding" je, dakle, silno upečatljiv jednako koliko i očekivano neočekivan. Mi, naravno, možemo nagađati koliko je taj pad s motocikla bio presudan, a koliko dio "predstave", no izvjesno je da je prelomio jedan stvaralački put koji je prijetio prsnuti u lice čovjeku kojem nije bilo suđeno brzo izgorjeti. U tom kontekstu, nesreća koja ga je zadesila uistinu mu je na neki način spasila život. Danas je to još upadljivije nego tada, kad se pojavio nakon, za to vrijeme duge stanke. Jedan od Dylanovih najboljih albuma istodobno je jedan od najogoljenijih, najkompleksnijih, najsugestivnijih, najzačudnijih, najnedorečenijih i najzaokruženijih mu djela.

 

Toni Matošin

Hits 1601
Blonde On Blonde « Blonde On Blonde Bob Dylan Albumi Kronologija Nashville Skyline » Nashville Skyline

Posljednje predstavljeni jazz albumi

Posljednja 102

Izvještaji



freekind. nastupile u Vintage Industrial Baru


Depeche Mode emotivno i snažno u Budimpešti


Galerija fotografija: Billie Joan, Boebeck i I Love You Honey Bunny


Đubrivo + Iron Kingdom


KODO bubnjari protutnjali Lisinskim


Održano treće izdanje "Vintage Rock Sessionsa"


Rijeke pravde: Jura & Film u Tvornici


Večer u Tvornici kulture uz “The Quarantinos”


Riblja čorba u sportskoj dvorani Brežice


Ida Prester u Tvornici


CHUI u Vintage Industrialu


Dvostruko glazbeno slavlje


Taake supp. Nordjevel i Theotoxin - Crnometalni Dan očeva


Peperton Fest u Močvari najavio neke nove početke


Psytrance spektakl u Željezničaru


Ante Jeličić Quintet nastupio u Providurovoj Palači u Zadru


Večer fada u Hrvatskom domu u Splitu


Mašinko + nabod! i IDEM u Tvornici Kulture - trijumf punka


Pocket Palma i Jymenik nastupili u Tvornici Kulture


Galerija fotografija: Sjena & Zerc u Križevcima